-Autor: Zoran Kesić
“Sviđa mi se vaš bijes. Čujem vaše pištaljke u noći, čujem vas kako galamite, čujem kako marširate ovim gradom i kako vam se pridružuju Neki Klinci u svojim gradovima.”
Fejsbuk, ponedjeljak. Moja malenkost (u daljem tekstu Ovaj Matorac) dobija poruke u inboks. Neki klinac (u daljem tekstu Neki Klinac mi piše).
Neki Klinac: “Kesiću, želim da te pitam da li bi podržao i razglasio ovu vijest o protestima danas ispred Skupštine u 18 sati. Svaka pomoć je dobrodošla, znaš i sam. Hvala unaprijed!”
Klikćem na link iventa koji mi je Neki Klinac poslao. Naziv je “Protest protiv diktature”. Odmah mi se prevrne želudac.
“Sad ste se sjetili da protestujete protiv diktature”, mislim se. “Gdje ste juče da protestujete svojim glasom na biračkom mjestu i da natjerate oca, brata, staru majku, šurnjaju i snaju da glasaju? Šta ste radili svih ovih mjeseci i godina na svojim fakultetima, jesu vam zasmetale lažne diplome, kupljeni doktorati i plagijati, jel’ vam zasmetalo što ćete, čak i ako završite fakultet, posao dobiti samo ako se učlanite u Stranku, jel’ vam zasmetalo svakodnevno medijsko zaglupljivanje, jel’ vam zasmetalo pucanje u nogu pravnoj državi prije godinu dana u Hercegovačkoj, jel’ vam zasmetalo da vas lažu u oči iz dana u dan, jel’ vam zasmetao Helikopter, jel’ vam vrijeđaju inteligenciju silni Pinkovi, Hepiji, Informeri, Marići, Vučićevići, Mitrovići… jel’ vam smeta što su vam dekama i bakama smanjene penzije, iako im je rečeno da im nikako neće biti smanjenje penzije i jel’ vam smeta što vam je zbog toga malo smanjen i džeparac? Jel’ vam smeta što opcija da u svojoj rođenoj zemlji gradiš budućnost gotovo i da ne postoji?”
Tako razmišljam, ljut na inertnu omladinu i odgovaram:
Ovaj Matorac: “Ovo djeluje jako neozbiljno. Neću da razglasim ovo.”
I zaista, na prvi pogled, nevezano za moju razočaranost omladinom, ivent djeluje pomalo neozbiljno. Nit’ piše ko poziva, nit’ ko organizuje, nit’ kakva je strategija, ni koji su ciljevi. Protiv diktature, OK, ali šta se traži – da se diktator pokaje i kaže, “evo, neću više biti diktator”? Ponavljanje izbora? Šta? Pa naglasite to negdje, majku mu malu!
Neki Klinac: “Pa ja bi volio da može nekako da se uozbilji. Spontano je nastalo i ljudi podržavaju. Jel’ možeš bar da mi daš neki savjet kako bi trebalo možda nešto drugačije da uradim?”
Fini neki dečko. Lijepo pita. Ali ja sam matori rezignirani skot, pa odgovaram.
Ovaj Matorac: “Imam savjet. Mani se ćorava posla.”
Otkud mi sad to!? Pa ja nikad nisam izgovorio frazu “ćorava posla”. Kada sam postao takav džangrizavi deda?
Neki Klinac: “Hvala ti u svakom slučaju, ako se ispostavi da je ozbiljnije nego što se čini, jel’ mogu da računam na tebe?”
Ovaj Matorac: “Vidjećemo. Nije sad trenutak. Nema ni k od kritične mase. Omladina je inertna. Mladi zatupljeni. E, kad se sjetim moje mladosti. Pa ja sam bre sa 13 godina išao na demonstracije. Vukao majku u prve redove mitinga, bježao kao srednjoškolac od murije, dobijao batine, hapšen…Ko će sad da se cima? Ko? Batali zato. Ne pokreći ništa jer nema energije.”
Neki Klinac: “Ima još ljudi koji su spremni da se cimaju. Ako nema energije moramo nekako da je stvorimo, jel’ tako ? Neko mora nešto da pokrene. Ne smijemo da dopuštamo sebi da ćutimo kao kukavice. Poslaću ti slike sa protesta da vidiš kako je prošlo. Sve najbolje i hvala ti još jednom.”
Kasnije tokom dana imam nelagodan osjećaj da sam bio nepravedan.
Budite svoji
Grizucka me savjest. To što se mojoj generaciji podrazumijevalo da nam mladost prolazi u demonstracijama, šetnjama, pištaljkama, kordonima i suzavcima, ne mora da znači da to treba da bude reper današnjim klincima kako treba. Sto puta mi je svih ovih godina došlo da se izderem na današnje klince: “Alo bre, trgnite se, povedite vi nas, pokrenite nas, dajte nam vaše energije, ohrabrite nas, puževi jedni mali, oni ljigavi”.
I nije da nema razloga da budem ljut, ako ćemo pravo. Ali sad se, zaboga, ljutim na Nekog Klinca koji je upravo taj koji pokreće. Na Nekog Klinca koji hoće da vikne. Na njega budnog se ljutim zbog njegovih uspavanih vršnjaka.
Nepravedan sam. Izvini, Klinac. Moja greška. I molim te da se ispostavi da ste ti i tvoji bijesni vršnjaci baš to – bijesni vršnjaci. Ne bijesni vršnjaci Belog. Ne treba nam “ljubi čika” i te fore od vas. Niti bijesni podmladak Saše Jankovića. Ne treba nam Tinejdž Apel 100. Molim te Klinac da niste ničiji sem svoji.
Inače, Ivent na Fejsbuku ti je i dalje blaga katastrofa. Kao da je neko dijete pisalo opis.
Nemam pojma odakle ste se skupili ni šta tačno hoćete. Ali kapiram šta nećete. I dobro ste se sjetili da nećete.
Znaš šta, Klinac…sviđa mi se vaš bijes. Čujem vaše pištaljke u noći, čujem vas kako galamite, čujem kako marširate ovim gradom i kako vam se pridružuju Neki Klinci u svojim gradovima.
Sjutra će lagati da ste Soroševi plaćenici, sjutra ćete biti “sile haosa”, sjutra ćete biti potvrda da se “sprema zlo”.
Marširajte, Klinci, u inat lažljivcima.
Ko će ako nećete vi?
I nemoj slučajno da ste nečiji sem svoji i svog bijesa.
Puževi jedni mali.
Gdje mi je pištaljka?
(Al Jazeera)