Kako drugačije nazvati dio naše vlasti koja je u stalnom i dubokom sukobu sa opozicijom, koji kao takav iskusno i više nego kompetentno kreira i njegovu egzistenciju pothranjuje i održava – kroz uvijek nanovo iskazane oblike – evo već više od četvrt vijeka. S vremena na vrijeme, taj sukob kulminira – kao što je to slučaj i sa sadašnjom parlamentarnom krizom – do pitanja života ili smrti, iz kojeg se naša osiona vlast, koristeći se objektivnim prednostima kontrole uspostavljenog pravno-političkog sistema i operativno-manipulativnim poznavanjem njegovih, a i istina za volju, i opozicionih slabosti, uvijek iskobelja, pobjeđujući zakone prirode, matematičke i statističke zakonomjernosti.
Iz okolnosti u kojoj opozicija bojkotuje parlament, osiono pozicionirana vlast – što je uostalom imanentno njenoj manipulativnoj prirodi – ne traži prave uzroke takvom stanju ni na svojoj ni na drugoj strani, nego se pinkovsko-propagandistički obrušava na opozicione subjekte, sa ocjenom da se ista, toboš, neodgovorno ponaša prema Skupštini kao svom, kako to oni ističu, poslodavcu. Međutim, čini se da se tu ipak radi o suštinskoj logičkoj grešci, koja ne bi trebala da bude nezapažena prosječnom zdravo razumskom i za ovo pitanje minimalno zainteresovanom crnogorskom građaninu. Osim ako vlast ne računa na već poslovičnu građansku apatiju i nezainteresovanost građana, što im uistinu i jedino može biti od koristi za javno promaknuće ovakvog beslovesno plasiranog pravno-političkog iskaza.
Iako je naše društvo faktički postalo samo prostor, a država samo pravni okvir za manevrisanje bezočno privatističko-kapitalističkih osmišljenih eksperimenata, ipak se još uvijek mogu izvesti i neki nesporni pravno-formalni zaključci, pa i onaj da poslanicima Skupština ipak nije poslodavac, u klasičnom smislu, određenju i duhu Ustava, a kamoli Zakona o radu čije odredbe bi vlast najrađe primijenila u ovom slučaju. Poslaničke pozicije bi trebale da budu izraz volje „cijela“ naroda, jer su ih građani kao njihovi birači ovlastili da ih zastupaju svuda i na svakom mjestu, činjenjem ili nečinjenjem, aktivnim ili pasivnim otporom, legitimnim učešćem ili neučešćem u nečemu što se zove Skupština kao zakonodavni dio ukupne vlasti. Sa tog stanovišta, stvarno se postavlja pitanje gdje će opozicioni narod biti bolje zastupljen – u parlamentu ili van njega – na ulici, na protestima ili bojkotovanjem nekih projektovanih radnji i slično?!
U Skupštini, a to smo vidjeli tokom proteklih decenija, opozicija ne može da dokaže ni dokazano, niti da obezbijedi prihvatanje predloga koji su očigledno prihvatljivi za čitavo društvo. Sve se, po pravilu, završavalo preglasavanjem samo da ne bude onako kako je to željela opozicija. I kada se po nešto i prihvati, u praksi slijedi destrukcija od strane vladajućih (npr. zakon koji reguliše naknade majkama koje su rodile troje ili više djece).
Ovakvih i drugih primjera destrukcije i izvitoperavanja svega što hoće opozicija, dovodi do opravdanog revolta, pa i ponašanja prema negiranju, zanemarivanju i zloupotrebama prava opozicije. To dovodi i do ponašanja koja prevazilaze standarde građanskog, ali i najniže nivoe i malograđanskog ponašanja.
Vladajući dio poslanika upire svu svoju energiju i partijski dirigovanu snagu da prisili opoziciju da se vrati u parlament. U toj nakani vlastodršci – slijedeći dobru crnogorsku tradiciju „suđenja pod brijest“ – prijeti oštrim mjerama koje hoće da obezbijedi i kreiranjem novog moralnog kodeksa. Ovdje je problem što pozicija gubi iz vida da se u ovom slučaju radi o moralu i moralnom dokumentu, koji ima smisla ako podjednako odražava moral svih poslaničkih grupacija. U protivnom to će biti dokumenat zasnovan na moralu vladajuće hunte koji i ne može biti primjenjivan osim kao prisila i svojevrsna politička tortura. Time nema rješenja sadašnjem stanju, već se samo produbljuju podjele i udaraju osnove za još veće antagonizme i suštinski političke podjele i suprotstavljanja.
Silina naše aktuelne vlasti ogleda se i u tome što je bez izvedenih dokaza proglasila postojanje tzv. „državnog udara“, koji nije izveden ni u pokušaju, a preko zapadnih lobija obezbijedila je da natovski orijentisani subjekati saopštavaju kako je sve to bezuspješni atak proruskih i ruskih agenata koji su naišli na – kako to bivši premijer u svojim zavičajnim Rastocima izusti – „izdajničku“ podršku vrha dijela „anticrnogorske“ opozicije. Ako je to tako, čemu onda sudski postupci koji tek počinju, čemu sumnjičenje ako se bez ikakve sumnje već označavaju krivci i njihovi organizatori, i gospodarevom proklamacijom proglašavaju izdajnici. Mnogo je to i od zapadnih demokrata i od vlastodržaca i njihovog partijskog vođe, jer su svi oni izdali osnovne postulate i zapadne demokratije i filozofije, ostali su samo njihovi bezidejni opiljci koji će im i biti i put i osnova njihove sveukupne propasti.
Bilo kako bilo, treba znati da se sadašnja vlast pretjerano osiono čak i siledžijski ponaša.
Vladislav Vuković