Nedavno je Adnan Muhović, odbornik Bošnjačke stranke, koalicioni partner DPS na lokalnom i državnom nivou i predsjednik SO Petnjica izjavio: „Njegoš je najveći krvnik islama i Bošnjaka, a Crnogoraca ima manje nego što Bošnjaka ima u tuzlanskom kantonu“. To što Muhović govori i misli, nažalost 99 odsto muslimana vidi u velikom Njegoševom književnom djelu u skladu sa svojim doživljajem politike. Oni se strastveno bave tumačenjem ovog duhovnog velikana. Profesorica Mubera Mujkić je još davne 1982. godine tražila da se Njegoš izbaci iz školskih programa. Bivši reis Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr Mustafa Cerić je naširoko obrazlagao tezu da je Njegoš genocidni pjesnik. Akademik Šerbo Rastoder je optužio Njegoša da je izmišljanjem nepostojećeg događaja istrage poturica s kraja 17. vijeka doprinio uobličavanju negativnih stereotipa tradicije i svojim djelom doprinio navodnim zločinima nad muslimanima. Suljo Mustafić je iz Skupštine Crne Gore poručio da Njegoša treba izbaciti iz školskih programa. Haška tužiteljica Katarina Gustavson je u tužbi protiv Radovana Karadžića navela da je Njegoš ideolog genocida.
Ali nijesu samo haški tužioci i muslimanski intelektualci, političari i vjerski poglavari zagovarali teze o Njegošu kao genocidnom pjesniku. Slično mišljenje iskazuju i neki novi crnogorski ideolozi, pisci i profesori. Tako Andrej Nikolaidis kaže da je Njegoš u Gorskom vijencu vrlo precizno odredio koordinate etničkoga čišćenja, koje je Radovan Karadžić provodio, te da je to bilo utemeljenje genocida nad muslimanskim, odnosno bošnjačkim narodom. Dr Novak Kilibarda tvrdi da je Gorski vijenac bezmalo antiislamska biblija Crnogoraca. Namjerno se Njegoševo srpstvo markira kao nekakva regionalna opasnost, što je, naravno besmislica, jer svaki čovjek koji se borio i bori za slobodu ima Njegoševu podršku, bez obzira na vjeru i naciju. Nema genocidnih knjiga. Postoje samo loši i zlonamjerni čitaoci, a koalicioni režim u Crnoj Gori profitira na neznanju i falsifikatima. Velikog Njegoša prodaju za neku tanku skupštinsku većinu.
Muslimanski intelektualci i političari, kao i ovi drugi, žele pokazati da su Srbi zločinački narod, koji je pokrenuo ratove devedesetih na prostorima bivše Jugoslavije i da u tom narodu postoji zločinačka tradicija, a djelo Petra II Petrovića Njegoša (1813–1851) je najeksplicitniji izraz tog duha i te tradicije. Zato izjave Adnana Muhovića i nijesu neko otkriće. One predstavljaju kontinuitet jasnih stavova muslimanskih intelektualaca i političara o Njegošu i njegovom književnom djelu. Njegoš je problem i smetnja za nove dukljanske i muslimanske ideologe. Postao je predmet kusuranja između koalicionih partnera DPS i Bošnjaka. Došlo je dotle da jedan polupismeni bošnjački aparatčik i lokalni odbornik nipodaštava i vrijeđa duhovnog velikana pisane riječi, a DPS ćuti. Sve su rasprodali i srozali, sad i s Njegošem trguju zarad neke multi-kulturalnosti Crne Gore. Njima je potrebno raznjegoševljavanje i rasrbljavanje Crne Gore. Za Njegoša, koji je tvorac crnogorskog i srpskog identiteta, nema mjesta u njihovoj Crnoj Gori. Nema ga u osnovnim školama, prognan je iz čitanki i obavezne lektire na časovima književnosti. Seciran je po mjeri i ukusu novo-crnogorskih ideologa, kreatora novog crnogorskog homodukljanikusa.
Tako tumače Njegoša, a on, vladika, duhovni i svjetovni vladar i pjesnik, proslavio je Crnu Goru daleko izvan njenih granica, svrstavajući se rame uz rame sa najpoznatijim pjesnicima Evrope devetnaestog vijeka. Luča mikrokozma je pokazala svo bogatstvo misli i riječi kao izraza filozofskih pitanja o smislu čovjekovog postojanja. U Gorskom vijencu sadržana je sva istorija crnogorskog naroda, njegova žila kucavica, moral, tradicija, običaji i tadašnja politička ideja o oslobođenju od osmanskog okupatora. Zato su uperili žaoku protiv patriotskih osjećanja, tradicionalnog identiteta, kulture i slobode. Njegoša raspinju i progone, a njegovo književno djelo optužuju za navodni genocid devetnaestog i dvadesetog vijeka. Muslimanski političari i istoričari ubjeđuju nas da su Crnogorci trebali da vole svoje okupatore, a da je zato Njegoš krvnik islama. Umjesto da se suoče sa prošlošću, kada su svojom vjerom služili okupatoru, sa tragičnom sudbinom, koju su dijelili i dijele sa ostalima na ovim prostorima, oni očajnički pokušavaju da osude Njegoša i Andrića, koji su vjerno oslikali vrijeme okupacije i stradanja naroda ovih prostora, ma koje vjere bili. Čemu vrijeđanje velikana crnogorske i srpske književnosti? Možda je to trik da se skrene pažnja sa pravih društvenih problema: siromaštva, korupcije, pljačke i devastacije.
Uvjereni smo da će Njegoševo književno djelo preživjeti vrijeme dvostrukih standarda haškog tribunala, književnih analitičara Nikolaidisa i Kilibarde, prosvjetara Mubere Mujkić, Mustafe Cerića, Šerba Rastodera, Sulja Mustafića, Adnana Muhovića i Adnana Čirgića, nacionalističkih optužnica i potjera i da će dočekati vrijeme slobodne Crne Gore u kojoj će biti ono što jeste.
Čedomir Lutovac