Piše: mr Slobodan M. Čurović Apis
U danima sumanute i bezobzirne agresije na SR Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru), od 24. marta do 10. juna 1999. godine, bjelosvjetski prirepci, moćnici i amerikanska služinčad, demonstrirajući silu napali su na neviđeno agresivan način jednu suverenu zemlju, prosuli su najnečovječnije tone radioaktivnog tereta i mnoštvo bombi s ciljem da unište, da bace Srbiju na koljena. Nikada ne smijemo zaboraviti te „junačnike“ koji su nas bombardovali, a naša djeca treba da znaju njihova nečovječna imena: Belgija, Kanada,Češka, Danska, Francuska, Njemačka, Grčka Mađarska, Island, Italija, Luksemburg, Holandija, Norveška, Poljska, Portugalija, Španija, Turska, Velika Britanija i SAD. Neviđeni kukavički bombardluk sa 10.000 metara sijao je smrt bez prestanka 11 nedjelja (78 dana), rušio mostove, zgrade, ubijao nedužne civile, ali nije ubio dušu gradu vječno mladom, iako izbolovanom uvijek, radosnivom prvom i potonjem viđenju, Beogradu, gradu heroju, satkanom od bijelog zlata svoje duše i svog trpljenja i nepristajanja na ropstvo, jer im je smetala Srbija zlatna jabuka, mala, ali ponosita slobodarska zemlja.
Velikim silama, a malim ljudima, bolesnih umova, ćefnulo se kao i 6. aprila 1941. da pocrne i posmrte neprolaznu bjelinu grada nesmirajnika koji je doživio još jedno tragično i bolno iskustvo. Tada su ga zasipali hitlerovci, a 58 godina kasnije digitalne zvijeri i zvjerovi, mrgodne kukavice, nadmene „demokrate“ šerifi novog svjetskog udešavanja malih država...
Ovo je lelekačnica o jednoj novomučenici srbskoj, Milici Rakić, divnom djetetu čija je smrtna ura poranila, kada su NATO krvavi ,,anđeli'', divljačne demo(n)krate u krvi do lakata i besomučnog cinizma pokosile jedan život nejački, tek u povoju, i ubili trogodišnju djevojčicu. Mala Milica Rakić poginula je 17. aprila 1999. u Batajnici, prekinut je jedan osmijeh, otrgnuta najljepša latica, ukradeno joj je pravo na život i igru. I taj stepen „milosrdnih anđela“ mjeren je gelerima, tragikama nevinih, da u svojoj supremaciji, bahatom i ludačkom ubijaštvu ne poštede ni one čije je carstvo nebesko.
Oni su pucali u mete, za njih su i djeca bila strateški ciljevi, kolateralna šteta, tek zbroj dejstava i pogodaka, statistički zločin, u izvedbi najmonstrouznije tehnike, još jedan spektakl zapaljive retorike vojne industrije koja je tražila poligon za demonstraciju moći i vašar za ispoljavanje novog vojnog potencijala. I gdje god su došli opoganili su svijet, ostavljali žrtve i ispoljavali svoj manijakalni nagon za ubijanjem i destrukcijom.
Milica Rakić. Ona tek sada živi u svijesti svakog Srbina i Srbkinjice, pravednog svijeta, sada se odmara sa očima izvan ovog opakog svjetskog zla, sada rajski igra sa anđelima, u svjetlosti, sunašce svih sunaca i svesvjetija.
Milica Rakić. Milo djetešce, Bogoružica, mirisnica.
Milica Rakić. San neprobuđenog, sebičnog svijeta.
Milica Rakić. Opomena i ožiljak na duši brutalnom svijetu (no oni nemaju duše, Boga se ne boje, a ljudi se ne stide).
Milica Rakić. Dan kada su zapištala sva djetinjstva svijeta, a vrisak njenih najrođenijih bio lelek i opomena slomovratnosti čovječanstva.
Milica Rakić. Tren u kom je požurila „sofisticirana“ smrt da je ugrabi iz zagrljaja najbližih.
Milica Rakić. Naše prepoznavanje tužno koliko smo patili i najdivotnije gubili.
Milica svestalna suzica i suzičica, srbska himna plača.
Milica Rakić. Optužuje. Optužuje. Optužuje.
I dok god bude i jednog Srbina i Srbkinjice ostavlja amanet da ne zaboravi, jer onda će zaboraviti i sebe.
I okicama radoznalim propituje taj iskvareni veliki svijet zašto, zašto, a taman su igračke bile nasložene, vilinski svijet i čarobna mašta čekali još jedno, avaj, proljeće.
Taman a dođe (jao) nikad. Od nikogovina i ništa roba. Od zlokobnih klovnova novog svjetskog cirkusa- precizne mašinerije za ubijanje.
Milica Rakić, novomučenica, prispjenak zlatasti u vrtu Božijem.
Naša Milica. Novosestra Batrićeva, prekornica, vilinica tuge, Srbkinjica, dijete Božije sveotadžbine.
Ubijeno, podlo, nesojski, (ej, to bijaše dijete), prekor ubiocima i stalni besanik. I onim natovskim, dukljanskim aminašima što rekoše da nije NATO agresija nego inervencija i zauvijek obrukaše „valjatnu srpsku Crnu Goru“
Drago sunce.
Milice. U tvojim očima će biti naša sjećanja.
A svijetu nek ostane sramota, jer sramotnicima i kukavicama samo sramota priliči.
Milica nova srbska mučenica. Nebesnica.
(Autor je književnik
i književni kritičar)