Elektroprivreda Srbije planira obnovu sedam malih hidroelektrana koje su u njihovom vlasništvu i njihovo osposobljavanje i povećanje kapaciteta za redovnu proizvodnju električne energije. Obnova ovih nekada značajnih a sada prilično zapuštenih energetskih objekata finansiraće se sredstvima Evropske banke za obnovu i razvoj. Već je raspisan tender za izvođače radova, a plan Elektroprivrede Srbije predviđa obnovu dvije male hidroelektrane na rijeci Đetinji u Užicu – „Pod gradom“ i „Turica“, „Raška“ u Novom Pazaru, „Radaljska banja“ u opštini Mali Zvornik, „Seljašnica“ kod Prijepolja, „Kratovska reka“ u opštini Priboj i „Moravica“ u Ivanjici.
Rok za dostavljanje ponuda za obnovu ovih malih hidrocentrala je 30. mart, a radovi bi trebalo da se završe za 40 nedjelja. EPS planira da tokom 2017. godine završi rekonstrukciju četiri male hidroelektrane na području zapadne Srbije, dok će rekonstrukcija ostale tri biti realizovana u 2018. godini. Za obnovu hidrocentrala na rijeci Đetinji u Užicu iz kredita Evropske banke za obnovu i razvoj obezbijeđeno je dva miliona eura. Istina, u EPS-u kažu da su te dvije hidroelektrane veoma stare (HE „Pod gradom“ puštena je u rad 1900. godine, a HE „Turica“ 1929. godine), i da nisu u funkciji zbog dotrajalosti objekata i opreme. Zbog toga je potrebna rekonstrukcija na mašinskim zgradama, aparatima, vodozahvatima i svim pratećim objektima. Neophodna je i ugradnja nove opreme. Nikola Gogić, direktor Narodnog muzeja u Užicu kome je HE „Pod gradom“ povjerena na upravljanje i vodi se kao značajan muzejski eksponat, međutim, ne dijeli to mišljenje.
Gogić kaže da su obje užičke male hidroelektrane na Đetinji, koje mogu da proizvedu oko dva miliona kilovat-sati godišnje, osposobljene za proizvodnju struje i da je HE „Turica“ odavno u pogonu. On dodaje sledeće:
– O toj rekonstrukciji se priča sedam-osam godina, ali nas s tim u vezi do sada niko nije kontaktirao. Mi smo davno rekli da HE „Pod gradom“ mora da se preda gradu Užicu na upravljanje i brigu, jer je ona istorijski spomenik od značaja za državu Srbiju. Od nas se traži da kajiše na turbinama zaštitimo žičanom mrežom, u cilju bezbjednosti za posjetioce, oni su u pravu, ali mi ne možemo da narušavamo autentičnost tog prostora jer je on danas istovjetan onom od prije 117 godina kada je hidrocentrala puštena u rad. Ona se povremeno uključuje i proizvodi struju, posebno kada dolaze turisti da vide to čudo tehnike staro duže od jednog vijeka, a hidrocentrala „Turica“ je u funkciji, proizvodi struju i i prikačena je na sistem elektrodistribucije Srbije.
Hidroelektrana „Pod gradom“ na rijeci Đetinji u Užicu prva je u Evropi izgrađena po Teslinom principu naizmjenične polifazne struje. Gradnja ove hidrocentrale započeta je 15. maja 1899. godine, a završena i puštena u rad na Ilindan, 2. avgusta 1900. godine. Zanimljiva je istorija nastanka, a pogotovu puštanja u rad ove hidrocentrale, i to svega pet godine nakon što je naizmjenična struja po Teslinom principu počela da se proizvodi na Nijagarinim vodopadima, 1895. godine.
Još 1868. godine u Užicu je izgrađena Fabrika čohe, sukna, ćebadi i drugih valjanih proizvoda, ali vlasnici su je ubrzo prodali, a kupac Stojan Popović je uz taj proizvodni program dodao i fabriku kože. Ovo je interesantno iz razloga što je Stojan Popović prvi pregradio rijeku Đetinju da je iskoristi kao pogonsku snagu za pokretanje njegovih mašina. Popovićeva fabrika je, međutim, 1881. godine prestala sa radom, a tek 1897. godine najavljena je gradnja tekstilne, tkačke fabrike na vodni pogon. Predlog da se vodna snaga transformiše u električnu dao je Đorđe Stanojević, profesor fizike na Velikoj školi u Beogradu.
Iako je to bio i skup i sasvim neizvjestan poduhvat, Upravni odbor Užičke akcionarske tkačke radionice je podržao ideju o gradnji hidrocentrale. Građevinski radovi na brani, kanalu za protok vode i zgradi za centralu, počeli su 1. aprila 1899. godine, sa ugovorenim rokom završetka od sedam mjeseci! Prihvaćena je i inicijativa da dio električne energije posluži za elektrifikaciju Užica. Ugovor o isporuci opreme potpisan je u maju 1899. godine u Beču, sa filijalom firme „Simens – Halske“ iz Berlina. Pored neophodne opreme za centralu ugovorena je i isporuka elektroprovodnika za varošku mrežu i drugog materijala za instalaciju po kućama – 400 sijaličkih mjesta i 120 za rasvjetu ulica.
Pošiljke opreme dovožene su železnicom u Kragujevac, a transportovanje u Užice udaljeno više od 120 kilometara povjereno je „najboljim prevoznicima“ – rabadžijama. Trebalo je obezbijediti drvena zaprežna kola i volove koji po zemljanim putevima preko planine Jelice mogu vući teret čiji su pojedini djelovi bili teži od tri tone. Prenos cjelokupne opreme bio je završen za manje od dva mjeseca, početkom februara 1900. godine, a montiranje postrojenja započelo je krajem aprila. U junu mjesecu već je bila postavljena i varoška mreža. Taj posao, postavljanje varoške mreže sa uličnom rasvjetom i instalaciju 400 sijaličnih mjesta, kao i radove u samoj centrali, obavio je Karl Ginter, majstor „Simensove“ fabrike, zajedno sa šest električara iz Beograda i Užica.
Ali, nisu se svi radovali ovom poduhvatu. U stanovnike Užica nenadano je ušao strah od „viđela koje će sinuti iz rijeke“. Za puštanje hidrocentrale u probni rad bio je određen 2. avgust, crkveni praznik Ilindan, ali i rođendan kralja Aleksandra Obrenovića. Iz tog vremena ostao je zapis sledeće sadržine: „Te večeri stanovnici Užica bili su podeljeni u dva tabora: na one koji su se skupili u ulice u kojima je bila montirana ulična rasveta da bi videli `čudo od svetlosti`, i druge koji su se povukli u kućne podrume `da bi, nakon uključenja električne struje preživeli smak Užica`“.
Već 3. maja 1901. godine u Užicu je započela i primjena elektromotora u industriji. Javila se u međuvremenu i ideja da se od Užica do 30 kilometara udaljenog Zlatibora izgradi električna žičara za prenos građe i prevoz ljudi, i da se elektrificira buduća željeznička pruga od Užica do Požege i Čačka.
Danas je ova hidrocentrala u Užicu pod zaštitom države kao istorijski spomenik od izuzetne važnosti. Sigurno je, međutim, da bi svaka druga država, i svaki drugi grad van granica Srbije od takvog muzejskog eksponata i takve turističke atrakcije stvorio „kovnicu novca“ (oko 12 miliona ljudi godišnje posjeti Nijagarine vodopade). Ali, umjesto da pred tom centralom čekaju redovi inostranih i domaćih turista, zanemarujući je broj posjetilaca tokom godine. Ovih dana u Užicu je najavljeno da će se urediti stari grad iz doba Nikole Altomanovića iznad same hidrocentrale. Da li je to najava za drugačiji odnos prema ovom istorijskom spomeniku, ostaje da se vidi.
Svetislav Tijanić