Prije 42 godine, 13. marta 1975. godine, svijet je obletjela vijest da je u Beogradu u osamdeset trećoj godini života preminuo Ivo Andrić, nobelovac i tvorac romana „Na drini ćuprija”, „Prokleta Avlija”, „Travnička hronika” i tolikih drugih djela koja su pronijela slavu i svijetu otkrila svu ljepotu srpskog jezika i misli i duha literature nastale na tom jeziku.
Kako je samo šest dana ranije, 7. marta 1975. godine, u Ženevi na prečac umro veliki jugoslovenski revolucionar i mislilac Veljko Vlahović, zluradnici su počeli da šire priču kako je i Andrić (koji je, znalo se, duže vrijeme prije toga u bolničkom krevetu lebdio između života i smrti), u stvari umro tog istog dana, ali je to, tobož, sakriveno dok se obavi sahrana i odaju zaslužene počasti Vlahoviću.
Te, najblaže rečeno, bezdušne spekulacije je dvije godine kasnije definitivno prekinuo Ljubo Jandrić kada je objavio svoju čuvenu knjigu „Sa Ivom Andrićem”, neku vrstu dnevničkih zapisa nastalih tokom druženja sa slavnim piscem poslednjih sedam godina njegovog života.
U tom izuzetno zanimljivom djelu, koje je teško svrstati u neki književni rod, a najtačnije su, čini se, ocjene da je Jandrić na svojevrstan način „dopisao” Andrića, odnosno oteo iz žvala zaborava mnoge njegove misli i poruke kojih nema u njegovom nenadmašnom delu, on je 13. marta 1975. godine zapisao u Sarajevu:
„Rano jutro. Zvoni telefon. Prilazim sa strepnjom i dižem slušalicu. Sa druge strane čujem drhtav glas: Umro Ivo Andrić. To se dogodilo noćas, nešto poslije jedan sat iza ponoći...”
Jandrić je istog časa krenuo vozom u Beograd i već sjutradan se, kako je zapisao, našao u atrijumu gradske skupštine u Beogradu na rubu Pionirskog parka, stotinak metara od zgrade u ulici Proleterskih brigada broj 2, u kojoj je decenijama živio Ivo Andrić. Došao da se pokloni sjenima prijatelja čiji je kovčeg bio izložen u ovoj prostranoj svečanoj dvorani, „punoj svjetlosti i svečane tišine”: „Ležao je pored mene bez misli – piše Jandrić – prvi put tako beznadežno i potpuno sam, oslobođen nevolja starosti i patnje, prazan i pust, bez duga (osim možda onog prema nedovršenim rukopisima, pa i oni su prije dužni svom piscu, nego on njima) i bez obaveza, jer smrt nikoga i ni na šta ne obavezuje...”
U ovom zapisu Ljuba Jandrića posebno je upečatljiva ta završna slika vječnog odlaska genijalnog višegradskog umotvorca, trenutak kad se preselio u prah i uspomenu:
„U prepunoj kapeli krematorijuma na Novom groblju u Beogradu, počasne straže, reflektori i oproštajne riječi koje se gube u zujanju filmskih i televizijskih kamera... Najposlije odjeknu napolju jedan, za njim drugi pa treći plotun. I kovčeg koji je do tada mirovao na svom postolju u pročelju kapele, polako poče da se spušta, praćen Bahovom muzikom i riječima onog koji nas je zauvijek napustio: ‘U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje. Tako po nekoliko puta u danu, koristeći svako zatišje u životu oko sebe, svaki predah u razgovoru, ja sam prelazio po jedan deo toga puta sa kojeg nikad nije trebalo ni silaziti. I tako ću do kraja života, neviđeno i potajno, ipak preći suđenu dužinu višegradske staze. A tada će se sa koncem života prekinuti i ona. I izgubiće se tamo gde završavaju sve staze, gde nestaje puteva i bespuća, gde nema više hoda ni napora, gde će se svi zemaljski drumovi smrsiti u besmisleno klupko i sagoreti, kao iskra spasenja, u našim očima koje se i same gase, jer su nas dovele do cilja i istine.`”
Budo Simonović
Jandrić
Rođen u Velikoj Žuljevici kod Bosanskog Novog, Ljubo Jandrić je završio studije književnosti u Sarajevu, a prilika, i sreća, da dođe u kontakt sa Andrićem, pružila mu se 1968. godine kao službeniku Republičkog sekretarijata za obrazovanje, nauku i kulturu Bosne i Hercegovina i od tada, pa sve do smrti velikog pisca traje njihovo prijateljstvo i druženje. Pored knjige „Sa Ivom Andrićem”, objavio je romane „Prah i pepeo” i „Jasenovac”, a priredio je i knjigu Andrićevih eseja i kritika.
Poruka
Ispred spomenika Ivu Andriću na Andrićevom vencu u Beogradu, na početku uličice ispod Pionirskog parka, kojom je prolazio kad bi kretao u svoje duge šetnje do Kalemegdana, zapisana je njegova poruka: „Otišao sam. Iza mene je ostalo sve što su ljudi rekli kao pramičak magle koji se gubi, a sve što su uradili, poneo sam na dlanu jedne ruke.”
Strah od bilježnice
Kad je Ljubo Jandrić prvi put izvadio bilježnicu i kazao Andriću da želi „za svoju dušu” da zabilježi nešto od njegovih misli i poruka, uvijek oprezni i zatvoreni Andrić se brecnuo: „Taman posla...pa da to padne novinarima u šake” – a onda mu objasnio da ni po koju cijenu ne bi pristao da piše neku vrstu sopstvene ispovijesti, jer su to subjektivne stvari koje „uvijek navedu čovjeka na pogrešan put”:
– Englezi imaju lijepu misao o tome – dodao je Andrić – koja glasi: ima više načina da se laže, jedan od njih su memoari...