Autor: Miljenko Jergović
Izblajhani fašista, sin matere Indonežanke, dakle nearijevsko, useljeničko smeće Gert Vilders izgubio je izbore, čime je, barem nakratko, izbjegnuta snažna marketinška kampanja za evropske fašizme, od Marin Le Pen do Frauke Petry, jer se ni na našim naslovnim stranicama neće nalaziti holandska protuva, niti će vajni analitičari pijano slaviti skori raspad Evrope i početak vjerskog rata što ga, evo, očajan zbog Vildersovog poraza najavljuje Erdoganov drugi posilni, ministar vanjskih poslova Čavušoglu, koji kaže da između evropskih fašista i evropskih socijaldemokrata ionako nikakve razlike nema…
Ali ne, nije to naša današnja tema. O nečemu bismo drugom, recimo o onoj melanholičnoj skrušenosti i poniznosti poraženih i poniženih, koja je od Evrope i načinila Evropu, o onome što tako lako i brzo zaboravljamo i što onda čini mogućim razne vilderse i vilderščiće koji već odavno u Hrvatskoj i na Balkanu nemaju alternative, pa se onda nekako tješimo Evropom i evropskim otporom bezumlju.
Danas, možda, i najvažniju definiciju evropskog ujedinjenja dao je Amerikanac, ekonomski vizionar i savjetnik trojice predsjednika Evropske komisije Džeremi Rifkin. A što je najzanimljivije, njegova se definicija tek posredno tiče ekonomije: “Za razliku od Sjedinjenih Američkih Država i drugih nekad slavnih imperija koje su bile duboko ukorijenjene u mitu o junačkim ratnim pobjedama, Evropska Unija rođena je iz pepela poraza. Umjesto da se sjećaju slavne prošlosti, pobjednici i poraženi samo žele izbjeći da im se prošlost ponovi.”
Evropu su, dakle, sklapale Francuska – koju je Hitler teško nagrdio, ponizio i porazio, tako da joj u vidanju rana nije mogao pomoći junački mit o pokretu otpora, i Njemačka – podijeljena i u tom trenutku okupirana (ne zaboravimo da je Adenauerova vlast bila pod svojevrsnim nadzorom savezničkih vojnih izaslanika, između ostalih i jugoslovenskog, i da će tako ostati sve do kraja šezdesetih…), poražena, razvaljena, ozloglašena, osumnjičena i u značajnoj mjeri trajno raščovječena, koja u to vrijeme, 1951. kada je utemeljena Evropska zajednica za ugljen i čelik još nije imala pravo niti da bude članica Ujedinjenih naroda (to će postati, čini mi se, 1955.). Ovome dvojcu bili su pridruženi Italija, koja je, takođe, bila na zlu glasu, kao naslednica fašističkog režima i dionica Sila osovine, kojoj nije mogao pomoći ni pokret otpora koji su činili komunističko-socijalistički partizani, a još manje to što je Komunistička partija bila najveća i najjača u državi (ni Italija nije bila članica Ujedinjenih naroda), te Holandija, Belgija i Luksemburg, koje je Hitler pregazio u jednom dahu, a čije patriote nisu pružale značajniji otpor fašizmu, tako da, čak ni simbolično, nisu participirali u pobjedničkoj legendi pobjedničke i antifašističke Evrope.
Ista ekipa dojučerašnjih huligana, istorijskih gubitnika i očajnika šest godina kasnije sklapa Rimski sporazum i stvara Evropsku ekonomsku zajednicu, pa Evropsku zajednicu za atomsku energiju. U to vrijeme Njemačka je politički paralizovana, duboko hipnotisana vlastitim zlom i zločinom, tako da se postupno rađanje zajedničke – ne samo ekonomske – politike odvija i kao svojevrsna ispomoć nemoćnoj Njemačkoj. Nova evropska politika bila je i biće prva njemačka politika poslije Drugog svjetskog rata. Za njen nastanak presudno važni bili su Francuska i general Šarl de Gol.
De Gol se žestoko protivio priključenju Velike Britanije zajednici, i dok god je on bio na vlasti, Britanci nisu mogli ni prismrditi Evropi. Francuski vođa je, naime, vjerovao da bi pristupanje Britanaca Evropu opasno približilo Sjedinjenim Državama, ali i da Britance ne zanima ništa drugo osim slobodnog tržišta. Tek kada je 28. aprila 1969. stari general demisionirao, jer mu je propao referendum o formalnim promjenama u državnoj upravi, a zapravo istraumiran studentskom i društvenom pobunom 1968., i kada je na vlast došao Žorž Pompidou, Velika Britanija je, zajedno s Danskom i Irskom, mogla postati dio Unije.
No, jesu li Britanci Evropi pristupili kao pobjednici? Nisu, nikako. Iako su, ali daleko iza stvarnih ratnih pobjednika Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država, pobijedili Hitlera, Britanci više nikad neće imati onu moć i uticaj, nikada neće biti onako veliki kakvi su bili do izbijanja Drugog svjetskog rata.
Sam Vinston Čerčil ubrzo je nakon rata predložio stvaranje sjedinjenih evropskih država. Ali bez Britanije, koja bi takvoj zajednici mogla biti samo povlašteni ekonomski partner i most prema Americi. Ono od čega se De Golu dizala kosa na glavi, Čerčilu je bilo poželjan cilj. Iz decenije u deceniju, iz etape u etapu, mijenja se i utisak o tome ko je od te dvojice političkih velikana i vizionara bio u pravu. Godine 2017. se čini da je to bio De Gol.
Ali vratimo se na ono od čega priča započinje: i Velika Britanija Evropi je pristupila u znaku vlastitog poraza, tražeći način da spasi nešto od onog što je nepovratno izgubila u direktnim, a još više u indirektnim bitkama Drugog svjetskog rata.
Podsjetimo se kako je dalje išlo, i s kakvih se pozicija ulazilo u Evropu: nakon sloma pukovničke diktature – opet se radilo o fašistima – Grčka je 1981. primljena u Uniju, ne bi li se Sovjeti udaljili od toplih voda Mediterana. Pet godina kasnije, 1986. bivša klerofašistička Španija i postsalazarovski, postfašistički Portugal ulaze u Uniju, koja, kao i u grčkom slučaju, golemim materijalnim ulaganjima – koja će u kasnijim priključenjima izostati – nastoji i u velikoj mjeri uspijeva, da preokrene stvari i izbriše tragove povijesnih trauma i poraza u ove tri zemlje. To što su Grci, Portugalci, a pogotovu Španci golim šakama rušili diktatore i uspostavljali demokratiju, bez evropskih novaca i podrške bilo bi nedovoljno, i vrlo je vjerovatno da bi se uskoro dogodio negativni preokret… Porazi koje su ove zemlje uložile u projekat ujedinjenja u svakom su pogledu oplemenili Evropu. Ali te poraze ne treba zaboravljati, isto kao što Amerika ili Sovjetski Savez nisu zaboravljali, ili ne zaboravljaju, svoje pobjede. Važno je poznavati legendu o ujedinjenju. Važno je pamtiti razloge koji su tome vodili, jer kada se ti razlozi počnu zaboravljati, zajednica se, očekivano, počinje raspadati.
A onda je 1992. u Mastrihtu Evropska ekonomska zajednica prerasla u Evropsku uniju, koja bi, opet, trebalo da postane Evropska Unija (pa ja tako i pišem: Evropska Unija, u nadi da bi pravopis mogao pomoći pozitivnom povijesnom procesu). Za De Gola to bi trebalo da bude Evropa nacija, Njemci su, kao iskonski federalisti, sanjali o evropskoj federaciji. Oboje je delikatan politički, kulturni i civilizacijski projekat.
Tri godine kasnije članovi Unije postaju Austrija, Švedska i Finska. Ulazak Austrijanaca i Finaca mogao se desiti samo nakon propasti Sovjetskog Saveza. Oni su u Uniju ušli onako kako će poslije ulaziti zemlje istočne, postkomunističke Evrope, jer se pobjednička imperija iz Drugog svjetskog rata u međuvremenu – raspala. Ali raspad Sovjetskog Saveza nipošto ne znači raspad ili poraz Rusije. To bi, valjda, i danas trebalo imati na umu.
Na kraju Drugog svjetskog rata, kada je Evropa počela izgrađivati svoj današnji subjektivitet, iz ratne pobjede rodila su se dvije velike pobjedničke imperije: američka, koji je, istina, ostala s druge strane okeana, ali je ovladala polovinom svijeta, i sovjetska, koja je oslobađajući Evropu od najvećeg zla koje ju je moglo zateći, od nacizma i fašizma, usput progutala pola Evrope. Osim što je evropski istok potčinio svojoj imperijalnoj volji i ideologiji, Austriju je ucijenio i zatočio, Finsku ograničio u njezinom suverenitetu, okružio Berlin i stupio na pola koraka od Rima i Pariza.
Poraženi su, vodeći računa o različitim modalitetima vlastitih poraza, pažljivi prema traumi onoga drugog, u takvim uslovima započeli taj veličanstveni projekt evropskog ujedinjenja. Ako od te zajednice obzirnih gubitnika na kraju više ne bude ništa, ako Evropa postrada i raspadne se, jer je zaboravila od čega je stvarana, svejedno će to biti najčovječniji politički akt u povijesti, apsolutni vrhunac jedne civilizacije. Eto, zato prezir prema Gertu Vildersu, tom poluazijatskom ološu… U krivu ste ako vam se čini da rasiste ne treba pitati za porijeklo. Oni, naime, nemaju pravo na babu Srpkinju ili na tetku muslimanku. I rasizam, naime, na nešto obavezuje.
wwwjergovic.com