KOTOR - Krivošijsko selo Crkvice sigurno je jedino mjesto na Balkanu koje je do prije jednog vijeka imalo sve što je neophodno da ima jedan grad, ali su danas samo ostala sjećanja na mogućnost daljeg razvoja i boljeg života u tom kraju. Selo je smješteno pod Orjenom, na oko hiljadu metara nadmorske visine, na pola puta od nikšićkog Grahova do Risna i granica su između Gornjih i Donjih Krivošija. Crkvice su bile najveće vojno utvrđenje u vrijeme vladavine Austro-Ugarske koja je na prostoru skoro cijelog sela sagradila kompleks zgrada, ali i oko 50 kilometara kolskog put koji se i danas kako-tako može koristiti. Taj izuzetno važan vojno-strateški lokalitet u Evropi je poznat i po tome što godišnje imaju najveći količinu padavina. Imali su i pekaru, drugu po veličini u Evropi, koja je mogla da proizvede dnevno i po dvadesetak tona hljeba. Imale su Crkvice i petkaestak dućana, kao i hotel. A sada u selu već više od dvije decenije nema niti jednog stanovnika, kao ni u najbližem Jelovom Dolu, dok su u Malovom Dolu svega dvojica stalnih stanovnika Rade Samardžić i Blažo Blagojević.
Samardžić je u rejonu Crkvica šumar, ali i meteorolog koji vjerno bilježi sve klimatske promjene u tom opustjelom kraju.
- Porodica mi je u Kotoru, gledamo se vikedima, praznicima, kada su djeca na školskom raspustu. Ili oni dođu, ili ja odem do njih. Tu sam stalno u Malovom Dolu, čuvam kuću i imanje, pazim državnu šumu i mjerim padavine, temperaturu vazduha. Nije mi teško, na svojoj sam starevini - kaže Samardžić.
Prve komšije već odavno ne čekaju tu zimu, a Samardžić kaže da se niko više i ne sjeća kada su odselili Crkvičani. Njihove kuće odavno su pod katancem, poneko povremeno dođe da obiđe imovinu, ali je i toga sve ređe.
-Crkvice su bile vojni logor, bilo je tu svega od pekare, stambenih zgrada, poligona, nekoliko utvrđenja, čak i hotel. Sada su to ruševine koje su vlasnici počeli da prodaju odmah početkom Drugog svjetskog rata. Tada su Crkvice ostavljene od vojske Kraljevine Jugoslovije, a kada su odlazili pred rat, počeli su nositi opremu kako ne bi neprijatelju koristila. Onda je narod odnio ostalo. Zidine su sve što se danas tu može vidjeti – priča Samardžić.
Njegov jedini stalni komšija Blažo Blagojević živi na udaljenosti od oko kilometar, ali skoro i da se ne susreću. Blagojević kaže da se zimi ne može nikuda, a od proljeća do kasne jeseni svako se bavi svojim poslom, a njegov je stočarstvo jer ima stado od blizu 70 ovaca.
-Ljudi nekako odjednom odoše odavde, jedan krenu, a ostali kao rijeka za njim. U Malovom Dolu, ali i kilometrima okolo nas dvojica smo sami. Mjesto je lijepo, možda zato što je naše, ali niko nam ne dolazi. Nema ni turista jer im nema ko pokazati šta su sve Crkvice imale, a i kad bi bilo vodiča mogao bi ih voditi samo od ruine do rine. Niko o tome nikada nije ni vodio brigu, a ovdje je istorija, nekada je ovo bio grad u malom – ističe Blagojević.
Od Crkvica do Kotora je oko 38 kilometara, ali Blagojević kaže da on najčešće ide do nikšićkog Grahova. A da su Crkvice zaboravljene svjedoči i više nego skroman putokaz koji s glavnog puta Risan-Grahovo upućuje kuda se može do zaboravljenog mjesta. Na samom lokalitetu centra vojnog logora, gdje je u vrijeme Austrougarske monarhije boravilo više hiljada vojnika, postavljene su informativne table i putokazi za turiste, planinare i bicikliste, ali je većina od njih izblijedila, a one koje nijesu, nesavjesni su oštetili i okrenuli u pogrešnom smjeru.
B.Brašnjo
Mjesto sa najviše padavina
Prema podacima sa sajta Hidrometeorošlog zavoda Crne Gore u Crkvicama godišnje prosječno padne oko pet hiljada mililitara kiše po metru kvadratnom što predstavlja evroski maksimum padavina, a u „rekordnim godinama i blizu sedam hiljada mililitara”. Međutim, u tom selu ni u okolnim nigdje nema izvora vode, pa Krovišijani koriste upravo kišnicu. Samardžić kaže da sva kiša koja padne ide u Bokokotorski zaliv.
-Svaka kuća ima svoju bistijernu u koju skuplja kišnicu. Nju koristimo za sve što nam treba u domaćinstvu i, naravno, pijemo je jer bolje nemamo, a da kupujemo predaleko je – kaže Samardžić.
Austrijanci su u Crkvicama započeli i prva hidrometeorološka mjerenja, a u njihovom utvrđenju bila je meteorološka stanica koja je već odavno stacionarana u Malovom Dolu upravo kod Samardžićeve kuće. Prije sedam –osam godina Samardžić je dobio modernije instrumente-hidrograf i termograf, ali količinu padavina ipak još uvijek mjeri na starom principu- u posudi.
Lopovi česti „gosti”
Samardžić kaže da lopovi često posjećuju napuštena sela. Skoro da nema kuće ni vikednice u cijelom tom kraju, a da nije poharana. Na meti lopova, ističe Samardžić, bio je i spomenik Krivošijskim ustanicima podignut 1976. godine na stogodišnjicu prvog ustanka. Bronzani ustanik, visok nekoliko metara, bio je „posječen”.
-Spomenik je pored puta u Crkvicama i veoma je težak, ali su to lopovi slabo procijenili. Pošto u tom dijelu nema struje, sa sobom su donijeli agregat na koji su prikopčali brisilicu i presjekli ogromnu bronzanu statuu. Međutim, očigledno ih nije bilo dovoljno da je ponesu pa su je tu ostavili. Sklonili smo ga, popravljen je i prije više od godinu ponovo je postavljen - kaže Samardžić.