Piše: Budo Simonović
Skok sa savskog mosta i samoubistvo Branka Ćopića nijesu tog proljeća 1984. godine mnogo ganuli tadašnju zvaničnu jugoslovensku vlast. Nije baš otvoreno likovala, ali ni spustila zastavu na pola koplja zbog smrti jednog od prvih otvorenih kritičara izvitoperivanja i zloupotreba najplemenitijih komunističkih ideja i polazišta, ideja o društvu jedinstva i socijalne pravde za koje se i sam, svim srcem borio i žrtvovao, perom i puškom.
Za znamenitim tvorcem „Proloma” i tolikih drugih romana i književnih ostvarenja neprolazne, svevremene vrijednosti, tugovali su, međutim, obični ljudi, armije Ćopićevih čitalaca i njegovi najprisniji prijatelji. Zvanično je rečeno da se Ćopić ubio u trenucima „nervnog rastrojstva” i tako stavljen debeli tepih preko gorkih istina da su upravo ti koji su smislili takvo objašnjenje dobrano „pripomogli” Ćopiću da prekroči ogradu mosta i završi na betonskoj stazi na lijevoj obali Save.
Ćutanje o samoubistvu Branka Ćopića i zvanična verzija vlasti vladaće potom pune tri decenije, praktično sve dok proslavljeni jugoslovenski reditelj Puriša Đorđević (u ovom slučaju i reditelj i scenarista), nije napravio polusatno dokumentarno filmsko svjedočanstvo o Branku Ćopiću i obznanio dirljivo kazivanje ključnog svjedoka, Ćopićevog „štićenika” Momčila Srećkovića, pred čijim se očima odvila stravična scena Ćopićevog skončanja. Priču o potonjim danima podgrmečkog slobodouma, za kojeg bi se svak zakleo da se može i smije svemu podsmijehnuti i narugati osim životu, u novembru prošle godine će upotpuniti i doajen srpskog i jugoslovenskog glumišta, Toma Kuruzović, veliki Ćopićev prijatelj i poštovalac, Bosanac sa sarajevskog Bistrika, kojeg je proslavila uloga Ćopićevog Nikoletine Bursaća, ali i glumac za kojeg se s dosta razloga može reći da je i on isto tako, ne manje, svojom kreacijom proslavio Ćopića i njegovo djelo. Kuruzović je u razgovoru sa novinarkom „Novosti” Milenom Marković otvorio srce i otkrio prave motive i razloge za Ćopićevu kobnu odluku:
– Kakvo nervno rastrojstvo, veliki Branko Ćopić je otišao jer nije mogao da podnese teret razočaranja – kazao je Kuruzović.
– Nebrojeno puta sam se uvjerio da je on, na neki način, bio i čudesno vidovit čovjek. Taj božanski dar da nasluti i predvidi i hrabrost da to što sluti i – izgovori, pokazao je da je njegov proročanski um bio toliko snažan da pronikne u nevrijeme i poslije njegovog tragičnog kraja. On je na to upozoravao svojim književnim djelom, u kome se, umjesto revolucije zalagao za evoluciju. Nikad protivan, a vazda – antiprotivan. To ga je žigosalo, prokazivalo, proganjalo i progonilo do užasne smrti za koju se sam opredijelio... Bio je uvjeren da će činom lične, fizičke žrtve poslati najsnažniju poruku: ne mogu i neću da preživim novi „Prolom”. Zemlju će nam rasturiti oni drugovi koji su je stvarali. To ja ne mogu da podnesem...
Sjutra: DOŠAO IZ BAJKE,
U BAJKU SE VRATIO
Ćopićeve poruke
– Ćopić nije bio tinejdžer – veli Toma Kuruzović u već pomenutom intervjuu – već sedamdesetogodišnjak, koji je bio svjestan svog postupka. Meni je govorio: „Nikog nije briga što je očigledno da se naša lijepa zemlja rastače. Ja to ne mogu da podnesem i neću više da čekam tu smrt…” Ode, prije crnih konja i crnih konjanika. I sve mi se čini da i danas čujem ono što mi je govorio: „Vi hrabri živite, i opet preživljavajte ono crno i ono prošlo. Ono što vam ponovo dolazi. Ja ne mogu i neću...”
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.