Među stranicama knjige „Bokeljski piloti – tivatski bastion vazduhoplovstva“ autora Vukosava Vula Balevića, koje je nedavno izašla iz štampe u izdanju Matice Boke, nalazi se pripovijest o pilotu Antonu Đuranoviću prvom upravniku tivatskog aerodroma. Predratni Beograd 1934. godine bio je zadivljen djelovanjem nepoznatog avijatičara koji je avionom „Potez“ Jugoslovenske kraljevske avijacije proletio ispod novog mosta na Savi, danas poznatog kao Brankov most. Za komandama vazduhoplova bio je mladi poručnik Kraljevskke avijacije Kotoranin Anton Đuranović, koji je ovom akrobacijom najavio čeličnu hrabrost i nesvakidašnji životni put.
Poslije završene Srednje škole u Kotoru, upisao se na Pomorsko-vazduhoplovnu školu u Divuljama kod Splita za vojnu avijaciju. Atletski razvijen momak, zdravog tijela i duha brzo je savladao obuku. Već 1933. godine postao je pilot lovac – poručnik ratne avijacije. Bio je najprije pilot lovca aviona „Potez“ i „Brega“ u zemunskoj aero- zoni, a potom hidroplana u Kumboru. Tamo je Đuranovića dopalo da upravlja modernim francuskim hidroavionima tipa „Zmaj fizir J“. Upravo tim avionom je 1936. godine tokom jedne vojne vježbe prinudno sletio je u vinograde usred Tivatskog polja, na kojima će tridesetak godina kasnije biti izgrađeno letilište čiji će on biti prvi direktor!
U aprilskom ratu došlo je do rasula Kraljevine Jugoslavije. Dio njenog vojnog vazduhoplovstva, onaj sa zemunskog i banjalučkog aerodroma, listom je preveden u novoosnovano Zrakoplovstvo NDH. U tim redovima je zbrojan i Anton Đuranović, poput Franja Kluza, Rudija Čajevca, Bepa Krkleca, Zina Tanjevića i drugih.
Antun Đuranović je bio primoran da zaduži novi njemački lovac. Razmišljao je da napusti avijaciju, ali je odlučio da prihvati pilotiranje ratnim avionom ali da pri tom izbjegne bombardovanje ciljeva partizanskih kolona i golorukog naroda.
Sabotirao je naređeno gađanje ciljeva na zemlji, smatrajući nehumanim da iz vazduha bombarduje nedužne ljude, starce i djecu, pa makar izgubio i svoj život. Poslije dvadesetak dana nadlijetanja nad partizanskom teritorijom iznad Kozare i Prijedora, u Zrakoplovnoj komandi je primijećeno da je njegov učinak prilično jalov i okarakterisan je kao „slabić“. Smijenjen je i od pilota iz eskadrile ismijan i javno ponižen, a potom potpuno isključen iz avijacije. Isključen iz službe, prepušten samom sebi, Đuranović u Zagrebu, 1942. susreće neke drugove koji ga savjetuju da ostane u NDH pri Školi za civilnu zaštitu. Pitomcima ove škole otvorena su vrata u svim ustaškim nadleštvima do najvećeg ranga. Đuranović je znalački stvorio kontakt sa zagrebačkim komunistima i ostvarila mu se davnašnja želja da bude u vezi sa partizanima. Zahvaljujući prikupljanju korisnih podataka iz generalštaba, planskih dokumenata koje je potpisivao Kvaternik ili vrhuška Gestapoa, i prosleđivanja partizanima na slobodnoj teritoriji, Đuranović je postao vrsni partizanski obaveštajac, jedan od najznačajnijih u centru NDH i Gestapoa tokom Drugog svjetskog rata.
Zahvaljujući podacima o kretanju i snazi ustaških, njemačkih, italijanskih i domobranskih jedinica, čiji je cilj bio uništenje partizanskih uporišta, pogibiju je izbjeglo hiljade boraca NOB-a i goloruki narod. To je generalštabne oficire NDH i gestapovce dovodilo do očajanja-zavladala bi prava pometnja-ustaške glavešine su se hvatale za glavu a umovi Hitlerovih agenata zločinački tragali za izvorom iz koga partizani dobijaju sve „na dlanu“.
Početkom novembra 1942. Boškovićeva ulica na Zrinjevcu u kojoj je stanovao prikriveni partizanski obaveštajac Antun Đuranović blokirana je agentima specijalne sigurnosne službe poglavnika. Antun je zatečen na spavanju i po nalogu koji je, kako mu je saopšteno, potpisao lično Pavelić, odmah je vezan lancima i pod strogom kontrolom sproveden prema Petričevićevoj ulici u zloglasne odaje za mučenje, ali je Đuranović u najvećim mukama ostao čvrst i posao jedan od rijetkih koji je preživio pakao u NDH zatvorima od početka novembra 1942. do sredine oktobra 1943. godine. Kada se raspada Pavelićeva NDH, 1944.godine, Đuranović je izlomljenog tijela, nečujno i tiho „dopuzao” do oslobođenog Kotora.
Đuranović je od 1948. prihvaćen u Remontni zavod „Sava Kovačević“, i do kraja 1956. obavljao je poslove načelnika pomorsko-transportnog odsjeka. Međutim, kao kapetan avijacije bio je potreban tivatskom travnatom letilištu i postavljen je krajem 1956.godine, za prvog njegovog upravnika. Na tim poslovima je ostao do 1963. godine, uz obavljanje poslova šefa aerodromske kontrole letjenja.
Ž.K.
Od podozrivih pogleda do rehabilitacije
Poslije oslobođenja u njegovom rodnom gradu upućuju mu se neobjašnjivi podozrivi pogledi, ljudi sumnjaju u njegovu nejasnu prošlost, i neočekivano počinje – njegovo ponovno stradanje.
Među kotorskim prvoborcima tada je bila prisutna samovoljna kvalifikacija da je Đuranović u toku Drugog svjetskog rata bio „ NDH položajnik“. Takva presuda je stavljena pod pečat strogo povjerljivo i ona se nije mogla izmijeniti ili brisati. Đuranoviću je jedino preostalo dokazivanje sa teškim posljedicama.
Antunovi drugovi sa robijaške klanice, komunisti iz Zagreba, od koji su mnogi kasnije proglašeni za narodne heroje, saznali su za sumnjičenje Đuranovića i doputovali u Kotor da „nevjernim Tomama“ dokažu suprotno. Potpisali su svjedočenje o Antunovom paklu i proslijedili su „na znanje kotorskoj, crnogorskoj i saveznoj Udbi“ zbog čega je došlo do nekog povoljnijeg preokreta. Međutim, i dalje su se „drugovi“ iz Mjesnog odbora Kotora prema Đuranoviću ponašali hladno i krajnje oprezno.
Konačno, početkom pedesetih godina nakon javno publikovanih dokaza o patriotskoj ulozi Antuna Đuranovića u predratnim i ratnim godinama Drugog svjetskog rata, heroj biva rehabilitovan.
Tragična odiseja nepokolebljivog Jugoslovena
U feljtonu tivatskog publiciste Špira Račete pod naslovom „Partizanski obavještajac“ koji je objavljen u tri nastavka decembra 1962. godine, opisana je tragična odiseja ovog hrabrog dobrotvora koji nikada nije postao član Komunističke partije, ali je zauzvrat bio nepokoljebljivi Jugosloven i svoj mladi život je ponudio za ideje jugoslovenskog zajedništva.
Jure Stipan,časnik NDH i vojnik Titove Jugoslavije, na stranicama svog „Dnevnika – od 41-43“ opisuje Antuna Đuranovića, Crnogorca iz Kotora koji je tokom boravka u Zagrebu tokom 1941. i 1942. godine svojim obavještajnim umijećem nadmudrio sve Hitlerove visoke kontroobavještajne oficire i dolazio u posjed dragocjenih podataka iz glavnog štaba Gestapoa i slao ih partizanima.