Crnohumorna komedija „Ručni rad”, koju je po tekstu francuskog pisca Žan Klod Danoa režirao Milan Nešković, zasmijala je kotorsku publiku, koja je na sceni Kulturnog centra „Nikola Đurković” imala priliku da uživa u ovoj produkciji Udruženja dramskih umjetnika Srbije i Ustanove kulture „Vuk Karadžić”. Kroz tri različita karakterna ženska lika, u sarkastično-ironičnom maniru „Monti Pajtona”, u svom samostalnom projektu Dara Džokić, Isidora Minić i Branka Šelić iznijele su vječita pitanja kontroverznih odnosa žena i muškaraca, koji varijaju od nježnih osjećanja i strasti, preko mržnje, nasilja i ubistva, do potrebe žena da osvoje neku slobodu. One su zajedno ušle u ovaj projekat, pa su se i „same odabrale”. Okorjela feminiskinja i zaštitnica ugnjetavanih žena - „udovica”, koju tumači Dara Džokić, pomaže Sofiji (koja je „glupača”, u tumačenju Isidore Minić, da se otarasi glave muža, koga je ubila zbog zlostavljanja, te njegovu glavu sakrila u korpu sa „bagetom” (francuskim hlebom). Sudbinu svake od njih na neočekivan način razriješila je „Gospođica Pti-Pa” („Svetica”), čiji je lik maestralno oslikala Branka Šelić.
Publika na ovim prostorima, naročito u pozorištu, bar u posljednjih desetak godina, nije naviknuta na ovakvu komedije, a ovo je stari komad, koji je dugo stajao po strani. On može da „luta” kroz žanrove, a osnovno je da publika što prije shvati da je to crna komedija, bazirana na montipajtonovskom stilu, na toj vrsti engleskog humora, ili nekim serijama koje su se pravile u vrijeme bivše Jugoslavije, kao što je „Neven”, kaže Šelić.
- Kad publika to shvati, onda se oslobodi, a kroz crni humor čovjek može mnogo više toga da kaže, da se smije, pogotovo što je ova naša koncepcija bila otvorena da publika sama odluči da li se to deselo ili se nije desilo, čime smo se poigrale na početku i na kraju predstave. Ljudi su željni malo drugačijeg pozorišta u smislu da nije samo realizam, ali onda, kada je puna sala, brže se oslobode, reaguju. Cilj nam je i bio da napravimo nešto drugačije, da nije običan realizam, a to podrazumijeva i jedan artizam, što se rijetko koristi u pozorištu. Mislim da to publika negdje prepozna, sjutradan ima o čemu da priča i misli, kaže Branka Šelić, a Isidora Minić dodaje da je drugačije kad je u pitanju film, serija, kad sjedite zavaljeni u fotelji i gledate nešto u „maloj crnoj kutiji”. Pozorište je, kaže ona, živa stvar na sceni i ljudi se trgnu u nekom trenutku, kad shvate da treba da se smiju na ovakve stvari, pa onda kod kuće malo da porazmisle. Zato su na kraju ostavile gledaocima da sami odluče da li se nešto desilo ili ne.
-Ta jedna ozbiljna, vječna tema može se tretirati na razne načine, ali ovaj pisac je to stavio u jedan žanr, kojim je cijelu stvar doveo do jednog apsurda i napisao jednu bizarnu priču koja nije „normalna“, ali koja je u pozorištu moguća. Na takvu priču u realnosti bismo gledali kao na jezivu „crnu hroniku“, ali u pozorištu je to povod za „crnu komediju“, upravo o tome na koji se način žene bore za svoja prava, kaže Dara Džokić. Sve tri glumice su iz istog pozorišta – Ateljea 212, zajedno rade mnogo predstava, tako se i druže i poznaju dugi niz godina. Zajedno igraju trenutno u predstavama „Avgust u okrigu Osejdž“, „Pijani“, „Egzibicionista“...
M.D.P.