Piše: Elmir Đoković
Dragi homo balcanicusi, sve možete sami, ali djecu ne možete imati bez nje, bez žene. Koliko god skoro sve mogli sami, a što nije loše i nije ni za kakvu osudu, možete prati suđe, raditi najteže poslove, voditi ljubav , zašto da ne? Dakle, sve osim...
Fudbal i košarka su nevjerovatno važni. Pa neki mladi frajeri trče za loptom, zarađuju milione, a vi od toga nemate baš ništa, naravno da je to strašno važno.
Kladionice su užasno važne. Finska hokejaška liga, turski rukomet, indijski kriket i sve ostale životno važne aktivnosti, prava su teritorija našeg dokazivanja. Ništa lakše nego pogoditi u kojem će minutu neki Koreanac zabiti gol, dakle nevjerovatnom inteligencijom progurati glupu loptu preko crte. Mi muškarci se u to moramo uključiti.
Pa onda rat. Mi smo tu, pokazalo se nedavno, kući. Posebno s nemoćnim staricama koje su, jadne, povjerovale da nećete moći izvršiti naređenje nekog kompleksaša s ukrasnim epoletama, zarađenim na maltretiranju potčinjene vojske. A, mnogi su mogli. I jesu.
Kad vam frend kaže da bi trebalo prebacit neku robu, na crno, nešto smunjati, zakinuti, izbjeći porez, prošvercati. To mi možemo, ma nema problema. To je ta naša muška hrabrost.
Ali, za djecu nam treba ona. Za nastavak vrste i časnog prezimena, treba nam žena.
Ona je, zbog djeteta koje nosi, spremna dobiti dvadesetak kila, potpuno poremetiti hormonsku ravnotežu, cijediti se na sve strane, urlati od bolova, iz vlastitog tijela izbaciti novi život. Dakle, rađati ljude.
Upravo zbog toga, ako ni zbog čega drugog trebamo ih poštovati, a rade mnoge stvari bolje od nas muškaraca, i na kraju ove male priče o ženama, molim vas ne darujete im ružu 8. marta, demode je, bolje im poklonite pažnju i ljubav... Uzvratiće vam bilo da su majke, ljubavnice, supruge, prijateljice, sestre ili ćerke. One to rade bolje.
)){kind=small}
