Piše: akademik Zoran Lakić
Očekivao sam reakciju autora serije TV Crne Gore – ,,Božićni ustanak''. Umjesto njih, javio se Novak Adžić, stručni saradnik, koji je napustio autorski tim. Želi raspravu o mnogo široj temi.
Više radi čitalaca dnevnika „Dana“, odgovoriću autoru teksta ,,Crnogorski ustanak, a ne lokalna pobuna'' (,,Dan'' – 26.2.2017) kao reakciju na moju kolumnu ,,Svenarodni ustanak ili lokalna pobuna'' (,,Dan'' – 23.2.2017), kojim sam komentarisao seriju ,,Božićni ustanak''. Najviše sam se zadržao na njenom naslovu.
Novak Adžić je u svom tekstu široko otvorio priču o tim događajima i tom vremenu. Iako nekompetentan za to, ponudio je svoju ocjenu toga vremena i toga događaja, koja je apsolutno suprotna svemu što je o tome napisano u naučnoj istoriografiji. Sve to on odbacuje – samo zato što drugačije misli. Alal vjera, Adžiću! Pri tome mi, opet nekompetentno, zamjera da nisam „istoričar za proučavanje ovog razdoblja crnogorske istorije“ i da sam kao istoričar „svoj zenit dostigao još u doba komunističke istoriografije, kada je napisao svoje najbolje knjige“. U takvom predstavljanju „zaboravio“ je da kaže da sam 1985. godine bio isključen iz SKJ, kao antipartijski i antidržavni elemenat. Zaboravio je da kaže da sam 1997. godine dobio nagradu ,,Oktoih'' – najveće priznanje u oblasti nauke u Crnoj Gori.
Nije mi, međutim, jasno, kako sve to dovodi u vezu sa događajima nakon ujedinjenja naših naroda i zemalja 1918. godine, a pogotovo kakve to ima veze sa TV serijom državne televizije Crne Gore – ,,Božićni ustanak''?
Nadalje, nije mi jasan ni razlog za poziv na knjigu građe – ,,Skrivena strana istorije'', moga nekadašnjega asistenta, a danas cijenjenog člana CANU – prof. dr Šerba Rastodera. Sve što je objavljeno u toj knjizi građe – bilo je dobro poznato profesionalnim istoričarima. Uostalom, sabrani novinski članci su trećerazredni istorijski izvor. Tamo odista piše da je za vrijeme „okupacije“ Crne Gore – poginulo oko 5.000 njenih građana iako je egzaktno utvrđeno da ih je bilo 50 koji se u istorijskim izvorima navode imenom i prezimenom. Bolje bi bilo da je N. Adžić pokušao da otkrije još koju nedužnu žrtvu. To je put do pune istine.
Sporna su i razmišljanja o komitima. Oni se javljaju u Crnoj Gori nakon njene kapitulacije januara 1916. godine – kao borci protiv austrougarske okupacije. Njihova misija je završena činom oslobođene Crne Gore novembra 1918. godine. I ta tema je istoriografski pokrivena.
Najzad ponavlja stara, a odbačena mišljenja iz ovog perioda crnogorske istorije. Savjetovao bih Adžiću da kao neistoričar i neprofesionalac nije kompetentan da ocjenjuje razvoj naše istoriografije i pojedinaca u njoj. Preveliki je to zalogaj i za profesionalca sa zapaženim naučnim opusom koji je ostvario.
Moj oponent Adžić, međutim, ne daje nikakve podatke mimo onih koje je više puta saopštavao u svojim TV razgovorima, na koje je i mene pozivao. Cijenim njegov napor da čita nove knjige i nova izdanja. Ali me čudi kako se može pozivati na ,,Dnevnik Krsta Zrnova'', kada je u pitanju Božićna pobuna a ne Božićni ustanak! On može imati svoj stav i o tome, ali mu neće povjerovati oni koji su čitali Zrnov Dnevnik itd, itd.
Dobro je da se otvara naučna rasprava o ovim pitanjima u naučnim časopisima ili na okruglim stolovima. Rado bih učestvovao na takvim skupovima i polemisao sa stavovima bilo koga profesionalca. Mada ne vjerujem da ih ima u našoj nauci. Inače bi se već oglasili.
Cijenim želju N. Adžića za raspravom, uvažavam i njegovo mišljenje, ma koliko se s njim ne slažem. Ne uzbuđuje me ni njegov zaključak o mom „umovanju“. U ovo naše vrijeme sve je to normalno, pa i da jedan amater podučava profesionalca! Da lakonski odbaci stavove domaće i svjetske nauke, gotovo naredbodavno, prosto s tri riječi: To nije tačno! Prethodno bi se morao osloboditi politike. Nauka i politika su odavno jedna drugoj suprotstavljene. Podsjećam na anegdotu kako je polupismeni knez Miloš Obrenović podučavao velikog reformatora Vuka Karadžića – kako se piše istorija. Često se, u ovakvim prilikama „citira i misao akademika Slobodana Jovanovića: „Lako je bilježiti ono što se vidi, ali je teško vidjeti ono što vrijedi da se zabilježi!“
Nadalje, neki političari su smatrali da s njima počinje istorija. Drugi su, opet najavljivali „kraj istorije“. A istoriografija je obezbjeđivala nezaustavljivi tok istorije kroz vrijeme. Niko je do sada nije zaustavljao na tom putu. A bilo je pokušaja i u ovom našem vremenu, poput podučavanja da okrenemo pogled u budućnost, i da zaboravimo prošlost. Ne znaju da svaka budućnost ima čvrst oslonac u prošlosti. Ako je dobro poznajemo, moramo je poštovati.
Duboko poštovanje N. Adžića nikako ne ide s ocjenom o mom „umovanju“ – pod navodnicima. U raspravi koju traži ne može mu se vjerovati na riječ. U nauci važe neka druga pravila.
Toliko, poštovani čitaoci, o nametnutoj temi; otvoren sam za razgovor o TV seriji ,,Božićni ustanak''.
P.S: OVIM TEKSTOM
ZAVRŠAVAM IZNUĐENU
RASPRAVU