Poslije nekoliko kakvih-takvih riječi neubjedljivog ohrabrenja (na šta je on samo odmahnuo rukom), nastala je mučna tišina. Da bih je prekinuo – a primijetivši na stočiću pokraj postelje i neke papiriće i olovku – obratio sam mu se s valjda najglupljim pitanjem koje mi je moglo pasti na pamet: pišeš li štogod? Pogledao me koliko začuđeno toliko i prekorno.
A da je tih dana zaista „nešto“ i pisao – pokazalo se tačnim, kasnije. Ali, šta? Pismo prijatelju koje je, u stvari, njegova poslednja „pjesma“ (navodnici ovdje, vjerovatno, i nijesu potrebni).
Odlomkom iz njega završavam ovaj tekst:
„Dolazi jesen, pa zima, sa kišama, s mećavama. To je njihova obavezna pratnja. A kada stignu zateći će kod mene: bolest, siromaštinu, brige. To je opet moja obavezna pratnja... Možeš misliti kako će to biti zamnimljiv prizor kada se obje pratnje uhvate za ruku i zaigraju oko mene vrzino kolo... A dva sina treba poslati na studije. Drva treba nabaviti za nas troje koji ostajemo ovdje. Pa golotinja, bosotinja. Pa ova skupoća. A ja nemam ni dinara. I dužan sam. I uopšte cijelog života ne uspjeh da odgonetnem tu, za mene nerješivu zagonetku: kako na pošten način, ne štedeći truda i dajući uvijek kvalitetan učinak, zaraditi dovoljno za život. Od svih mnogobrojnih puteva koji vode ostvarenju tog cilja, ja sam, izgleda, izabrao onaj jedini pogrešni...“
Dva dana kasnije Aleksandar Ivanović je zauvijek sklopio oči.“
Aleksandar Leso Ivanović je pjevao o samoći, o zastrašujućem prostoru, o odnosu prema daljinama, o zvijezdama i smrti, o mijenjanju oblika, o travkama i šumama, o odraslom čovjeku, i onim djetinjim u njemu, o kontrastima i paradoksima, o patnji, strepnji, tuzi, ali i o radosti otkrivanja. Naravno, nije u pitanju samo obuzetost nečim što je samo po sebi veliko i značajno kao tema već i onim manjim i nepoznatim sekvencama koje upotpunjuju cjelinu i bez kojih, zapravo, te cjeline ne bi ni bilo...
Pjesnik i prozni pisac Garo Jovanović, između ostalog, u esejističkom tekstu o Lesu Ivanoviću piše: „... Kao što u nas ima karata za Holivud (Tri karte za Holivud, film Bote Nikolića!) tako ima i karata da se rijetki ukrcaju u nebeska kolica koja će ih odnijeti. Šabanove kare su ta nebeska kolica. Kao iz Šeherzadine priče. Doprlo mi je do ušiju, svijetli care... Dječački sanja Leso. Čitavog života je bio u redu da kupi tu kartu. A može se otputovati samo u duhu, i to su jedina putovanja. U životu, njegova sudbina je bilo Cetinje, stotinjak kuća i četiri ulice, a avantura sto metara vožnje na kolicima niz ulicu. U pjesmi je to drugačije... i u ovoj, i svakoj drugoj... (...).
Lijepo je Cetinje, i one čuvene lipe, hladno pivo u sumrak ispred Gradske kafane, glasovi sa pijace i čedni krovovi varošice koja je konzervirana u devetnaestom vijeku... Nema rijeke, nema mostova, i bulevara, kapija i umjetničkih kvartova... Ali ima pametnu djecu sa blokovima za slikanje pod rukom, ima Bogosloviju (...). Ima Manastir u kojem se svakog jutra i svako veče čuje glas Svetog Petra koji liturđiju poje... Preko Cetinja pada sjenka jedne planine, trebalo bi da je strašna ta sjenka i osvetoljubiva... ali, nije, blagoslov ona nosi, blagodat ona daje, kakvi god da smo, a jesmo nikakvi (...).
Trebalo bi pjevati pjesmu Lesu ili njegovom Šabanu, što je isto, jer će njih dvojica putovati i biti nerazdvojni, i kad se pomene jedan, pomenuće se i drugi, a tako i treba, jer su jedan drugog stvorili. I, evo: kako je umro Leso neke šezdeset i pete, polovinom oktobra, i čim su ga sinovi položili na odar, u ulici Baja Pivljanina, broj 47, snijeg je počeo. Guste pahulje je donosio vjetar sa Lovćena, i nije ni za minut prestao te noći, ni sledeće, pa je brzo pokrio i trotoare i ograde, kapije i stepeništa (...).
A kada se navršio četrdeseti dan i noć od Lesove smrti, i isto toliko od kada je počeo da pada, negdje od Orlovog krša, ispred Manastira, podigao se sniježni kovitlac, i iz njega izroniše kari, bijele i rumene, kao snijeg i vino. Kao da nijesu imale točkove, nego da su pretvorene u saone, tako su kare klizile po ledenom prahu. I niko nije upravljao, išle su same, vrtoglavo brzo, smjelo izbjegavajući dimnjake, a na njima su bila dva čovjeka.
Jedan je sjedio, to je bio Šaban, vjetar mu je nosio šal, i sijedu kosu, i iskre od cigare koju nikada nije gasio, a oči su mu se smijale, oči su radosno sijale.
A drugi čovjek je stajao, bez šešira, u dugom kaputu, a visok i blijed, kao da je sišao sa ikonostasa. Prepoznali bi ga odmah, da je bilo ikog da ga vidi. To je bio Leso Ivanović. Prah se dizao za tragom, pahulje kovitlale kada su kare izgubile težinu i odvojile se od snijega. Počele su prvo da lebde, a onda da se kao ptica spiralno penju ka nebu. Pjesnik je – nešto govorio što se nije čulo od zvižduka vjetra, a i zbog visine, jer je već bio ispod samih oblaka. Gledao je duboko ispred sebe u zavejani grad, i podigao ruku kao sveštenik koji blagosilja. (Kraj)
Piše: Veselin Lazarević