<br />
O Aristarhovom učenju Arhimed donosi kratak osvrt iznijet u njegovom djelu Psamit – (Račun o zrncima pijeska) koji u prevodu glasi: „Ti znaš, kraljeviću Galene, da astronomi vasionu smatraju loptom čiji centar leži u središtu naše Zemlje... Aristarh sa Samosa napisao je djelo koje sadrži niz novih hipoteza. Kao zaključak iz njegovih pretpostavki izlazi da je svijet mnogo veći od onog kojega smo mi gore usvojili, jer on uči da zvijezde nekretnice i Sunce ostaju nepokretni, da se Zemlja okreće oko Sunca po kružnoj putanji u čijem se središtu nalazi Sunce. Kod takvog shvatanja, dokazi koji se daju na osnovu posmatranja odgovaraće njegovim pretpostavkama.”
U navedenom Arhimedovom kratkom saopštenju dat je Aristarhov pogled na strukturu svijeta. Jasno se vidi da je taj sistem heliocentrični i da je za ono vrijeme predstavljao revolucionarnu sliku koju su teško mogli da prihvati ne samo obični ljudi, nego i učeni predstavnici Aleksandrijske škole. Trebalo je izmijeniti uobičajeni pogled na svijet koji se doživljava neposrednim posmatranjem i korišćenjem svakodnevnog iskustva. Ipak, Aristarh je, kao pravi naučnik, prednost davao činjenicama koje je dobio kada je izvršio svoja mjerenja iz kojih je nedvosmisleno proizilazilo da je Sunce mnogo veće nebesko tijelo od Zemlje. Stoga je ono moralo biti u centru vasione. Osim toga, to sjajno nebesko tijelo, koje je svojom toplotom održavalo cio svijet, predstavljalo je nesumnjivo mnogo važniji nebeski objekat nego što je naša Zemlja. Takvim kategoričkim stavom on je, ipak, mnogo iskoračio ispred svoga vremena što je pokazao kasniji istorijski razvoj. Tek su Kopernikove ideje, iznesene u XVI vijeku, postale naučno prihvatljive, ali uz veliko opiranje crkve i njenog učenja, da bi i tada dosta teško heliocentrični sistem postao opštevažeći i kao jedina ispravna teorija.
Aleksandrijska škola je dala na stotine značajnih naučnika koji su ostvarili vrijedne rezultate na raznim područjima znanja. Među njima posebno mjesto zauzima Eratosten iz Kirene (276–194. g. prije n.e.), svestrani čovjek koji je istovremeno bio naučnik, pjesnik, filozof i polihistoričar. Njegovi učitelji su bili stoičari Ariston i Arhelisaj, zatim gramatičar Lisijanija iz Kirene, kao i pjesnik Kalimah i slikar Apael(es). Školovao se u Atini, iz koje je oko 245. g. prije n.e. prešao u Alaksandriju kako bi nastavio sa vaspitavanjem prestolonasljednika, budućeg kralja Egipta Ptolomeja IV Filopatora. Istovremeno je bio i upravnik tadašnje velike biblioteke u Alaksandriji (koja je predstavljala najveću ustanovu za čuvanje knjiga u antičko vrijeme i u kojoj se nalazilo preko 700.000 rukopisa). Sačuvan je spisak naslova mnogobrojnih filozofskih rasprava koje je Eratosten napisao. Navodimo nekoliko: O dobru i zlu, O bogatstvu i siromaštvu, O vještini života bez žalosti, O tome da svaki pjesnik teži da zabavlja, a ne da uči čitaoca, O antičkoj komediji, itd.
Eratosten je poznat i kao jedan od osnivača naučne hronologije, jer je u svom istoimenom djelu (Hronologija) prvi u antici ukazao na temeljne teorijske i praktične elementi, koji važe za tu potrebnu i korisnu naučnu disiplinu koja se bavi utvrđivanjem istorijskog redosljeda. Iz te oblasti je objavio i raspravu Olimpijski pobjednici. Uživao je veliki glas i slavu darovitog i plodnog pjesnika, a od poetičkih djela su mu bili posebno mnogo čitani stihovi napisani povodom smrti Erigona, Hesioda, Hermesa, itd. Pisao je i pohvalne pjesme u kojima je slavio vrline pojedinih istaknutih ljudi stare Helade.
Za buduća pokoljenja Eratosten je, ipak, ostao posebno poznat kao jedan od najznačajnijih antičkih geografa i kartografa. Njegovo djelo Geografija nije bilo samo udžbenik u Aleksandrijskoj školi, važeća knjiga koja je generacijama služila kao nepresušan izvor znanja o zemljama, narodima i običajima staroga svijeta, već i kao djelo koje je utemeljivalo novu nauku o Zemlji. Napisao je još jedno djelo iz geografije pod naslovom O vjetrovima. Kao čovjek enciklopedijskog interesovanja i znanja, Eratosten se bavio i astronomijom. Iz te oblasti je napisao sledeće knjige: O mjerenju Sunca, O mjerenju Zemlje, O rasporedu zvijezda, O rasporedu Zodijakovih znakova, itd. Već iz samog ovog navedenog spiska se dovoljno jasno vidi o čemu je taj znameniti Grk pisao i kojim problemima se bavio. Eratosten je prvi antički naučnik koji je čisto naučnim sredstvima uspio da izmjeri prečnik Zemlje, odnosno da odredi dimenzije naše planete. Pri tome je koristio postupak koji zadivljuje, kako svojom jednostavnošću, tako i izvanrednom dovitljivošću.
Za svoje neobično efikasno mjerenje Zemlje Eratosten je iskoristio dva dosta udaljena mjesta u Egiptu – Alaksandriju, gdje je živio, i Sijenu, koja se nalazila u blizini današnjeg Asuana (dakle, daleko na južnom, uzvodnom dijelu Nila). Posmatranja je obavio u podne najdužeg dana u godini – za vrijeme ljetnjeg solsticija (dugodnevice). Smatrao je da se Aleksandrija i Asuan nalaze na istom meridijanu, da leže, drugim riječima, na istom velikom krugu Zemljine lopte. U podne 21. juna, Sunce se u Sijeni nalazilo u zenitu, u najvišoj tački na nebeskoj sferi. Tada su njegovi zraci obasjavali dno jednog dubokog bunara, a tijela nijesu bacala sjenku. U isto vrijeme, u podne 21. juna, u Aleksandriji se Sunce nije nalazilo u zenitu, a tijela su imala osjetnu sjenku. Različita visina Sunca istog dana iz različitih mjesta na istom meridijanu su pokazivala da je Zemlja okrugla. Jer, kada bi ona bila ravna ploča, onda bi visina Sunca nad horizontu u isto doba dana i godine bila potpuno istovjetna. Iz razlike te visine se, po genijalnoj Eratostenovoj ideji, mogla odrediti i njena veličina!
(NASTAVIĆE SE)