Poezija Aleksandra Ivanovića, većim i boljim dijelom, i nije ništa drugo do niska lirskih medaljona u kojima su zgrušana njegova osjećanja izazvana posmatranjem onoga što ga okružuje i sjećanjem na ono što se nakad zbilo. A bio je zagledan, i oko sebe, još više u sebi.
Milo Kralj primjećuje:„Služeći se ponajviše personifikacijom i insistirajući na `slici koja govori` (a njegove pjesme su, zaista, prepune izvanredno upečatljivih slika prirode što su neki s pravom doveli u vezu sa njegovim slikarskim predispozicijama) on je u tzv. malim, običnim stvarima nalazio svoj pjesnički svijet. Održavao je svoj mutni pogled i svoju sjetnu dušu u razbijenom prozorskom staklu (`A kad se malo zagledam bolje/da li to vidim i sebe sama?`), u jesenjoj lokvi iz koje će zaiskriti `uspomena mutnih i sjećanja sto, u čapuru u kršu` (`koprivom ljutom i dračom zakorovljen`); od užarenog vrha cigarete pričiniće mu se u `mrkloj noći usamljena zvijezda`... Najčešći motivi pjesnikovi su: jesen i `njena siva pratnja`, tada se jesen u prirodi i jesen u njegovoj duši srijeću i sjedinjuju:
Je li to odraz, kao u oknima /Jeseni ove u ljudskim očima?/ Il kroz nju mutnu prolazeć zanesen/ To svako sobom nosi svoju jesen?/
Za tugu, sugeriše pjesnik, ne treba mnogo ako joj je ljudska duša otvorena i naredna. To će jezgrovito i direktno iskazati i u jednostrofnoj pjesmi `Niti neuhvatljive`: Nekad je za tugu dosta daleki glas pijetla/ iz ko zna čijeg dvorišta/ i tanka plava izmaglica svijetla/ s proljeća. I više ništa./
Pogrešan bi, međutim, bio utisak da u Ivanovićevoj poeziji bitiše samo jedan svijet – svijet jesenje skučenosti, tjeskobe, rastuženosti i bola. Istina, u njegovim pjesmama dominiraju ona atmosfera i oni štimunzi koje je najupečatljivije odslikao u pjesmi `Jutra jugova`: Skriše se oku modri bregovi,/ skuči se vidik u krug najuži;/ cestama kruže lišća zbjegovi/ i navriješe kiše – zajuži./
Ali, zajedno sa tim stvarnim (i tamnim) svijetom, egzistira u Ivanovićevoj poeziji, makar i u naznakama, makar i u odbljescima, i jedan drugi, imaginarni svijet, svijet kome pjesnik stremi. I upravo to uzaludno stremljenje, upravo to `srijetanje` ta dva paralelna svijeta (jednog u najužoj okolini i drugog u daljinama, na nebu) čine njegovu pjesmu uzbudljivom, slojevitijom i bogatijom. Zapravo, što je tjeskoba veća, to je i žudnja za nekim prostranstvima, za nekim drugim svijetom veća: Zalazi sunce – sužnju da otvori/svijeta drugu stranu/ u žutom sjaju neba nad planinom/ kao na svijetlom ekranu./
Čak i kada je pjevao o konkretnim ličnostima, velikim (Njegoš) i značajnim, (Lopičić) činio je to tako što je prije svega zagledan u tužnu stranu njihove sudbine, jer ga je ona, očigledno, pjesnički i najviše uzbuđivala. Tako će sve tri pjesme o Njegošu (u ciklusu `Rade Tomov`) biti inspirisane poslednjim danima njegovim, bolešću i tugom `jedne mladosti bez zdravlja`, saznanjem da `svaka je smrt po jedna propast svijeta zbog čega i svekoliku kamenu Biljardu / opaše teška stogodišnja tuga`(...).
Aleksandar Ivanović napisao je obimom malo, ali značajno djelo. Objavljivao je rijetko, jer je pjesmu – a o tome je i sam govorio – dugo nosio u sebi, pisao je i dopunjavao `u hodu`, težeći savršenstvu. O tome svjedoče i njegove intervencije na već objavljenim pjesmama neposredno pred smrt (...)
... A sada, na kraju, o onom našem poslednjem viđenju. Bilo je to neposredno pred kraj njegovog života, jednog kišnog (a kakav bi drugo i bio!) dana na Cetinju. Posjetio sam ga u stanu sa dvojicom kolega. Ležao je teško bolestan. Neobrijan, očiju duboko upalih, mutna, gotovo ugašena pogleda”.
(Nastaviće se)