PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Od astronomskih instrumenata u to vrijeme su posebno korišćeni gnonom, skafion, armilarna sfera, astrolab i sl. Svi ti instrumenti su korišćeni bez primjene bilo kakvih optičkih pomagala (durbin je, podsjećamo, u astronomiji prvi primijenio Galilej 1609. godine). Stoga je primjena starih isntrumenata, u čijoj osnovi se nalazilo mjerenje uglova, bila ograničena na mjerenje otprilike dvadesetak uglovnih minuta razlike. Greške koje su iz takve preciznosti proizilazile bile su veoma velike, ali su stari posmatrači obično obavljali mjerenje i sa mnogo grubljim odstupanjima. Primjena geometrijskih proporcionalnosti bila je poznata Aristarhu, on je tu metodu genijalno iskoristio, samo što nije mogao dobijati rezultate koji bi bili uporedivi sa kasnijim mnogo preciznijim mjerenjima (uz korišćenje optičkih instrumenata).
Pažljivo proučavajući Mjesečevo kretanje, njegovo stalno obrtanje oko Zemlje, Aristarhu je poslužilo da odredi neke parametre iz kojih je izveo svoje čuvene zaključke. Uspio je da odredi udaljenost Mjeseca od Zemlje, njegovu veličinu, kao i odgovarajuće podatke koji se odnose na Sunce. Primijenio je nekoliko izvanredno lucidno zamišljenih matematičkih jednačina iz kojih je nalazio nepoznate vrijednosti, a to su bile udaljenosti i prečnici nebeskih tijela. Kada je obavio čitav taj zamršeni posao, Aristarh je dobio podatke da je Mjesec 22 puta manji od Zemlje, a Sunce je čak 312 puta veće. Mjesec je, po Aristarhu, udaljen od Zemlje oko 40 Zemljinih prečnika, a Sunce preko 770 tih istih jedinica. Ovako neobični rezultati su naveli Aristarha da promijeni dotadašnju sliku vasione, koju su prethodno vjekovima izgrađivali svi veliki mislioci i naučnici, kao što smo to ranije iznijeli, posebno Platon i Aristotel. Ako je Sunce toliko veliko i tako udaljeno, kako je to proizišlo iz njegovog mjerenja i matematičke (geometrijske) obrade, to je značilo da je logičnije da Zemlja kruži oko Sunca, nego da to veliko nebesko tijelo obilazi oko naše planete. Tako je on došao do svog heliocentričnog sistema svijeta zasnovanog na pouzdanim naučnim činjenicama.
Oko Sunca kruži ne samo naša Zemlja, već i sva ostala nebeska tijela. Tako je veliko Sunce za Aristarha postalo centar čitave vasione. Objašnjenje složenih putanja planeta, sa njihovim petljama i nejednakostima, moglo se jednostavnije prikazati ako se Sunce uzme za centar njihovog nebeskog obrtanja. Sve ranije izmišljene složene sfere koje su uvodili mnogobrojni mislioci, posebno Aristotel i Kalip, otpadale su kao nepotreban balast složenih i glomaznih konstrukcija. Svoj heliocentrični sistem Aristarh je izložio u nekoliko svojih stručnih radova, ali su oni, nažalost, tokom vjekova nestali. Ipak, ovdje ćemo prenijeti dva posebno značajna fragmenta koji su ostali iz antike, a odnose se na Aristarhov heliocentrični sistem. Prvi je iznesen u Plutarhovom djelu De facie in urbe Lunae gdje se, između ostalog, nalazi i ovaj podatak:
„Nemoj, dragi moj, da nam objesiš o vrat parnicu zbog bezvjerja kao što je to nekad učinio Kleant pozivajući cijelu Grčku da optuži Aristarha sa Samosa zbog toga što je htio da pomjeri svaki centar vasione i, da bi objasnio nebeske pojave, zaustavio nebo zvijezda nekretnica, a našu Zemlju uputio da se kreće po krugu, nagnutom prema nebeskom ekvatoru, da se u isti mah obrće oko svoje ose.“
Iz ovog fragmenta se jasno vidi da je Aristarh pomjerio centar vasione iz Zemlje, koju su svi njegovi prethodnici i savremenici smatrali za središe vasione. Centar svijeta je stavio u Sunce, najmarkantnije nebesko tijelo. Osim toga, Aristarhu je bilo poznato da se Zemlja kreće po ekliptici (a ne Sunce kako to prividno izgleda) koja je nagnuta pod izvjesnim uglom u odnosu na nebeski ekvator. Plutarh jasno kaže da se Zemlja okreće oko svoje ose, da ima dnevno kretanje. Aristarh je zbog navedenog neobičnog učenja bio od svojih sunarodnika i savremenika optužen kao nevjernik. Tada je to predstavljalo veoma težak prestup koji se kažnjavao najstrožijom kaznom. Prijetila je, zapravo, smrtna kazna jednom smjelom naučniku zato što je tvrdio da je centar svijeta u Suncu a ne u Zemlji. To nije bila pjesnička vizija, niti neka filozofska apstraktna konstrukcija, već je on tu tvrdnju jasno i pouzdano obrazložio koristeći najpouzdanije geometrijske postupke.
Ipak, činjenica da je Aristarh Zemlju sveo na „običnu“ planetu djelovala je nevjerovatno i šokantno na svakoga ko je čuo za to njegovo neuobičajeno učenje. Nije onda neobično što je Kleant iz Asosa, kao pristalica misticizma, smjerni vjernik i poštovalac olimpijskih bogova, podigao optužnicu protiv Aristarhovog „ateizma“. Osim toga, Kleant je pozvao „cijelu Grčku“ da optuži Aristarha i njegovu neobičnu nauku o vasioni. Aristarh je bio prinuđen da emigrira, napusti Aleksandriju, ali se ne zna gdje je poslije toga našao pogodno pribježište.
Drugo sačuvano svjedočanstvo o Aristarhovom učenju nalazimo kod Arhimeda, mlađeg Aristarhovog savremenika i polaznika iste Aleksandrijske škole. Arhimed je bio dobro upoznat sa učenjima i idejama koje su vladale u aleksandrijskom Muzeonu.
(Nastaviće se)