PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Prvi grčki naučnik koji je u novoosnovanoj Aleksandrijskoj školi predavao geometriju bio je čuveni Euklid (oko 330–275. g. prije n.e.), posebno poznat po svom djelu Elementi. O njegovom životu se, inače, veoma malo zna, izuzev da je učio u Platonovoj Akademiji i da je, navodno, tadašnjem vladaru Egipta Ptolomeju rekao: „Nema kraljevskog puta u geometriju“, ukazujući da se ova nauka može savladati samo velikim sopstvenim trudom i uz napor samorazumijevanja teorema i pravila. Svoju knjigu iz geometrije je podijelio na 13 djelova u kojima je izložio cjelokupno znanje ondašnje planimetrije, stereometrije, kao i algebarske geometrije. Posebno treba istaći da je Euklid, kao genijalni geometar, načinio i niz doprinosa astronomiji. On je uvidio da se posmatranje i proučavanje kretanja nebeskih tijela po nebeskoj sferi ne može dobro matematički objasniti, ako se prethodno ne izgradi precizan i pouzdan matematički sistem koordinata. Tako je Euklid izgradio ne samo geometriju sfere nego i precizirao sve osnovne pojmove neophodne za stvaranje geometrije sfere. Dao je definiciju i objašnjenje zenita, nebeskog pola, horizonta, meridijana, ekvatora, deklinacijskih krugova, itd. Tako je, zapravo, postalo jasno da se astronomija može razvijati samo na prethodnim pouzdanim matematičkim (geometrijskim) definicijama koje se odnose na nebesku sferu.
Prvi nebeski koordinatni sistemi su bili ekvatorski i ekliptički u kojima su figurisale, kao koordinate, rektascenzija i deklinacija, odnosno nebeska dužina (longituda) i nebeska širina (latituda). U to vrijeme je bio poznat dosta precizno položaj ekliptike u odnosu na nebeski ekvator. Mjereći položaj Sunca na nebu, a znajući položaj ekvatora, moguće je nacrtati, a time i precizno odrediti njegovu putanju, ekliptiku. Koristeći Euklidov sistem nebeskih koordinata, tadašnji posmatrači su mogli unositi podatke o položajima vidljivosti nebeskih tijela i njihovim pomjeranjima. Tako su se mogli izvoditi i odgovarajući naučni zaključci (vezani za neposredno posmatranje, a ne za apstraktne misaone konstrukcije kako se ranije radilo u filozofiji). Iz tog perioda treba izdvojiti rad dvojice posmatrača, Aristila i Timoharisa, koji su načinili prvi poznati katalog najsjajnijih zvijezda. Odabrali su, naime, one zvijezde koje se ističu u svakom sazvježđu kao markantne svjetiljke i unijeli ih u koordinatni sistem. Time je dobijen prvi pouzdani katalog, koji, nažalost, nije sačuvan; međutim, on je imao veliki značaj za kasniji razvoj posmatračke astronomije. Taj katalog je posebno poslužio kasnijim naučnicima da upoređuju sopstvena posmatranja sa ranijim i time da uoče određene (eventualne) promjene.
U Aleksandriji je živio i radio najveći starogrčki astronom teoretičar Aristarh sa Samosa (oko 320–250. g. prije n.e.), koji je izgradio prvi heliocentrični sistem svijeta. U Atini je završio peripatetičku školu kada je njen upravnik (sholarh) bio Aristotelov nastavljač Straton iz Lampsaka (IV-III vijek prije n.e.), koga su u antici nazivali „fizičarom“. Straton je odbacio svaki metafizički nematerijalni princip i sve pojave u prirodi, posebno vasioni, objašnjavao na osnovu njihove spontanosti. U prirodi, zapravo, djeluje spontana sila koja se ispoljava kao unutrašnja nužnost. Aristarh je prešao iz Atine u Aleksandriju, vjerovatno, početkom III vijeka stare ere i tu nastavio da se bavi astronomskim radom. Imao je na raspolaganju dobro opremljenu astronomsku opservatoriju u kojoj je, nesumnjivo, obavljao redovna posmatranja nebeskih pojava i kretanja pojedinih tijela. Najplodniji period njegovog rada predstavljaju dvije decenije, i to od 280. do 260. godine prije n.e., kada je i sazrela njegova misao o heliocentričnom sistemu kosmosa. Na egejskom ostrvu Samosu posjedovao je malu zvjezdarnicu sa koje je obavljao povremena posmatranja kretanja nebeskih tijela.
Aristarh je bio plodan pisac koji je objavio više naučnih radova i rasprava o raznim pitanjima. Posebno značajno je bilo njegovo razmatranje pojedinih tema iz kosmologije i astronomije. Međutim, od cjelokupne njegove plodne spisateljske djelatnosti ostao je sačuvan samo jedan manji spis pod naslovom „O veličini i udaljenosti Sunca i Mjeseca”. Taj njegov rad je, kao što se to jasno vidi iz navedenog naslova, tretirao pitanje određivanja fizičkih dimenzija najmarkantnijih nebeskih tijela, kao i iznalaženje geometrijskih metoda za određivanje njihovih udaljenosti. Probleme koje je trebalo da savlada taj velikan stare nauke nijesu bili nimalo laki i jednostavni. Naprotiv, pred njim su se našli veoma složeni problemi, posebno kada je trebalo izmisliti nove, ranije nepoznate metode. U to vrijeme ni astronomski instrumenti nijesu bili dovoljno usavršeni da bi se pomoću njih mogli dobijati dovoljno precizni podaci neophodni za stvaranje osnove za izgradnju dobro zasnovane teorije. Ipak, Aristarh je uspio, zahvaljujući prevashodno svojim genijalnim anticipacijama, da izgradi sistem svijeta koji je bio ispred njegovog vremena punih 17 vjekova.
Kada je trebalo riješiti neka veoma značajna pitanja primjene geometrije na astronomsku problematiku, Aristarh je pokazao izvanrednu oštroumnost i dalekosežnost. Tako je, na primjer, iskoristio razne položaje Mjeseca u odnosu na Zemlju i Sunce, kako bi iz toga izveo određene zaključke. Upravo su ti Mjesečevi položaji njemu poslužili da odredi udaljenost tih nebeskih tijela od Zemlje. Osnovno što je Aristarh mogao na praktičnom planu da uradi jeste da izmjeri određene uglove i da, koristeći matematičke (geometrijske) metode, izvede neobično smjele i, za to vrijeme začuđujuće zaključke.
(Nastaviće se)