Piše: Veselin Lazarević
Ne slažem se, i nikako ne mogu da prihvatim, da Lesove pjesme „mirišu“ na pjesnike koje su mnogi pominjali, vrteći kao pokvarena ploča. Leso je samosvoj, bio i ostao. Nikakve veze nema ni sa Kostićem, ni sa Rakićem, niti sa bilo kim drugo. Vidi se velika razlika u svemu, da ne analiziram... Uticaji postoje, ali je druga stvar pisati na svoj način, ma kome se to sviđalo ili ne. Kome pjesme melodično ili slovno podsjećaju na nekog, taj je obični prerađivač, kao što ih danas u Crnoj Gori ima sijaset.
Aleksandar Leso Ivanović je imao svoj način, ili stil, kako god hoćete. Pisao je onako kako su mu inspiracija i intuicija govorile.
Njegovi simboli nijesu od onih kojim se želi obuhvatiti sveukupnost vaseljene, jer on sve posmatra kroz vlastitu prizmu kojoj ne želi da dorekne i odrekne subjektivizam, onu sentimentalnu, emotivnu notu koja je ipak izvorište pjevanja...
Dušan Kostić, u tekstu „Sužanj na kamenu“ (1960), piše prikaz o Lesovoj knjizi „Čapur u kršu“: „Ima u ovoj Ivanovićevoj zbirci pjesma („Ljudi sjenke“) vrlo karakteristična za stav i temperament njenog autora: Postoje na svijetu mirni i dobri ljudi koji kroz život gaze tiho i nečujno, ćutljivi putnici što se samo umorno i gorko nasmiješe na one što se o njih ogriješe teško, usamljeni i zamišljeni ljudi čiji su otpori (i bodlje) okrenuti unutra, prema nutrini njihovoj – kako drugima ne bi zadavali jade: a međutim –
Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,/ kad tiho prođu u mimogredu mirnu,/ jer nikog oni ni laktom ne dodirnu/ u vječnoj gužvi i vrevi svijeta.//I žive oni tako nečujni i neveseli,/ i mile kao sjenke kao vrijeme i sati/ i tek kad umru, slomljeni i uveli/ objave crni posmrtni plakati/ da su i oni sa nama živjeli.
Nije to samo stav životni, ni samo konstatacija kao plod pjesnikovog izoštrenog zapažanja, niti samo blaga humana opomena na razne naše brutalnosti u svakodnevnom životu, na ravnodušnost i nehajnost u odnosima: sve je to u isti mah, ali i topla poetska ispovijest koja ide do autobiografskog detalja – izloženog u vrlo diskretnom vidu. Zaista onome koji iole poznaje ovog tihog pjesnika... nije ga nimalo teško prepoznati među tim njegovim ljudima-sjenkama dobrim i nenametljivim. Sam je on takav. Previše povučen i previše skroman, prepušten sebi i zapušten od mnogih, nezapažen među poetskim trubačima kojih danas toliko ima i premalo čujan među glasnim književnim talambasima kojih je već možda podosta. Aleksandar Ivanović nije novo poetsko ime, ali uvijek on ima tu zlu sudbinu da ga nanovo otkrivaju – kako ga se kogod sjeti. Jer on nije naročito plodan da bi neprestano ili što češće upozoravao na sebe i nije sujetno nametljiv da bi vješto podgrijavao podatke o svom literarnom prisustvu. Ako njegova poezija i nije velikog formata i snažnog zamaha, ona je sva od lirskog šapata i štimunga prigušena i stegnuta i sva lirska ispovijest satkana od niza svakodnevnih detalja i preokupacija, niko njoj ne može osporiti autentičnost, pravu inspiraciju i duboku ljudsku toplinu. Ovaj nepretenciozni pjesnik prevashodno emotivno reaguje na mnogo štošta u životu – zato i jeste isključivo liričar, zato njegova poezija i čini na čitaoca dobar utisak (...)
Aleksandar Ivanović, darovit i prefinjen liričar, nikad nije bio pomodan i nikad nije pravio ustupke pojedinoj književnoj konjukturi: ostao je uvijek svoj, u svom dometu i vjeran svome poetskom nervu i onda kad se mogao ponekom učiniti da je bolećivo mek ili sentimentalan. Sentimentalan, pa šta? On je pjesnik trenutka, impresije, raspoloženja: on je sužanj u onom Cetinjskom kršu – sužanj od skučenosti, dosade, monotonog bitisanja: Otuda kod njega neprestan ton tuge i nostalgično bjekstvo u sjećanje na djetinjstvo.
Ima pjesnika koji osjećaju da nešto poruče svijetu, da utiču na njega i da ga preobraze: ovaj već ne tako mlad crnogorski pjesnik ne želi ništa drugo već da zgusnuto saopšti ono što ima i da tako bar sebi samom dadne oduška. Zašto bi to bio grijeh, i zašto zbog toga ne bi možda bio dobar pjesnik – takođe potreban našem poetskom vrtu?
Već sam naslov simbolizira: pjesnik je taj „Suhi čapur u kamenu urastao, u kamen sinji od kojeg se ne može nikud više. Sva zbirka ispunjena blagom nekom sjetom izazvanom usamljenošću, promašenošću i neispunjenom čežnjom za dodirom sa daljinama: i sva je, u stvari, jedna isprekidana intimna ispovijest – baladična neprestano.
(Nastaviće se)