Piše: Veselin Lazarević
Simboliku Aleksandra Lesa Ivanovića ne treba iščitavati u njenoj pojednostavljenosti, kako se nameću u prvi mah sva ta neobična poentiranja, već u smislu ključeva koji otvaraju vrata za razumijevanje njegovih stihova, koji se doimlju kao težnja ka lepršavosti, ka ljepoti koja je svjesna i svog nastajanja i svog postojanja.
Možda i zbog toga, mišljenja sam, vrlo često osjećanje iščitavanja mudrosti koja dopire do „bezazlenog lista hartije” i koja je traganje za izvjesnim imaginarnim, ili, okoštalim oblicima življenja ljudskog stvora u srazmjeri s prirodom i sa samim sobom, sa svojom težnjom da nešto stvori ili ostvari kako bi dorekao svoje egzistiranje...
Stevan Raičković, u tekstu „O jednoj pjesmi Aleksandra Ivanovića“, između ostalog, piše:
„Sav pesnik Aleksandar Ivanović vidi se kao na dlanu: to je za mene tačno deset pesama, od desetak do dvadesetak stihova svaka. Sve ono drugo, a ni toga u Ivanovića nema baš napretek, govori u prilog jednoj rasprostranjenoj i karakterističnoj osobini pjesnika, izrazitih liričara po vokaciji: u spontanom odnosu prema poetskoj materiji – koja se u ovakvim slučajevima kao što je naš gotovo i bukvalno poklapa sa činjenicom iz života – neuporedivo su brojniji promašaji nego pogoci. Jer pogodak u lirskoj pjesmi je – nema druge – samo onaj u sam centar.
Naveo bih naslove tih deset pjesama, jer kad govorim o poetskom liku Aleksandra Ivanovića, imam samo njih pred očima. To su, u slobodnom redosledu: Dvije jasike, Jesen, Lokva, Otvaranje jednog prozora pred zalazak sunca, Slomljenom oknu, Ljudi-sjenke, Jutro pod Vojnikom, Oblak, Potonja ura Rada Tomova, a pre svih – Kari Šabanovi.
Zaista ih nema mnogo, ali ih ima sasvim dovoljno da nas Aleksandar Ivanović s pravim razlogom okupi ovdje, na svom Cetinju, deset godina posle svog nestanka. I sam taj vremenski interval, koji nije mali, unaprijed govori u prilog tome da je poezija ovog pjesnika prošla kroz prvu, najkritičniju, proveru.
Već sam od svih Ivanovićevih strogo izabranih pjesama posebno izdvojio onu sa naslovom Kari Šabanovi. Bar za mene, nimalo slučajno, ja bih se nadalje, u ovom svom kratkom slovu, samo na njoj zadržao.
Ova pjesma, po mom mišljenju, posjeduje neka od onih takozvanih zagonetnih svojstava koji se ne daju tačno odrediti i imenovati, ali za koje smo svjesni da u pjesmi postoje kao „nešto“ što nas magnetski privlači i vezuje za nju, na takav način, da nas posebno gotovo razrešava i bilo kakve potrebe da se u sumu onih riječi koje se nalaze u pjesmi udubljujemo ili da o njima naknadno razmišljamo (...). Fabula ove pjesme je prosta i u suštini počiva samo na jednoj (ali zaista lepoj) slici, koja se javlja u dva maha, u dve varijante: prvi put kao prava slika – direktno izazvana iz života, drugi put kao njen negativ – u ulozi simbola (...).
Verifikacija ove pjesme gotovo nijednim svojim elementom ne skreće na sebe pažnju: pjesma se metrički ravno kreće u sasvim pravilnim desetercima (asociraju na Jesenjina u Pešićevom prevodu), rime su poznate i bez ijednog iznenađenja, leksika je standardna i uglavnom ispomoćna – u službi deskripcije.
Pa ipak bih ja ono „nešto“ potražio baš u ovoj poslednjoj odrednici, u jednom leksičkom spregu za koji mi se čini da je svojim dvostrukim refrenskim prisustvom prožeo i ozvučio čitavu ovu pjesmu jednim zaista izuzetnim melodijsko-koloritnim valerom.
Riječ je naravno o spregu – kari Šabanovi.
Ako bismo riječ kari (italijanski carro) zamijenili nekim uobičajnijim (književnim) sinonimom iz našeg jezika, a Šabanovi takođe jednim od rasprostranjenijih ličnih domaćizh imena – da li bi naš doživljaj ove pjesme bio isti?
Recimo: kola Jovanova.
Nije uputno, čak je grubo i sa primjesom neke vrste estetskog (da ne kažem i duhovnog) nasilja, vrši ovakva poigravanja sa jednim odavna postojećim poetskim – i to još dragim – tekstom.
Ali nisam mogao da odolim a da i u ovakvoj, javnoj i pismenoj formi, ne dam oduška jednoj svojoj staroj, skrivenoj primisli, na ovu istu temu, koja mi se javlja, recimo, kad god čitam, ponavljam poluglasno ili čujem od drugih, jednu od najloepših pesema našeg jezika Santa Marija dela Salute, Laze Kostića (...).
Na sličan način je tako nešto, za sebe, uradio i skromni Aleksandar Ivanović, u pjesmi Kari Šabanovi. Naravno, s jednim sasvim drugačijim prizvukom, spuštajući svoju stvar na zemlju, u lokalni ambijent, u specifične riječi i frazu jednog kraja, da ne kažem – jedne ulice (ili da se poslužim samim pjesnikovim određenjem – jedne džade)...
(Nastaviće se)