Piše: Veselin Lazarević
Morao sam, piše dalje Ratković, njegov pozdrav prenijeti Božidaru Ivanoviću, tadašnjem ministru sporta. Bonja je prekinuo sjednicu da bi me primio u kabinet. Kad sam mu pročitao pismo, ganule su ga tople riječi njemu nepoznatog čovjeka.
Dobra poezija živi duže od pjesnika. U čitankama i knjigama trajno su nastanjene divne pjesme Aleksandra Lesa Ivanovića i postale duhovno blago novih generacija.
Eminentni crnogorski književnik Čedo Vuković u tekstu „Stih kao sjenka u kišnom ogledalu“, objavljenom u „Pobjedi“, 1.2.2003, piše:
Šta je pjesma, Leso?
Grmi nad brdima, a tu rominja tiha kiša.
Iskazao bih, kao svjedok, kratku priču o cetinjskoj atmosferi, u kojoj je nastajala lirska riječ Aleksandra Lesa Ivanovića, uzornog crnogorskog pjesnika.
Spomenuo bih tri bitnija svojstva te atmosfere, poslije Drugog svjetskog rata – i to krajem četrdesetih i zatim pedesetih godina.
Prvo, tada je na Cetinju izrasla kulturna renesansa crnogorska, i to poslije međuratnog negiranja crnogorske nacije, istorije i kulture. Ratko Đurović je označio Cetinje kao „mali Vajmar“. I s punim pravom, jer smo imali rad pozorišta, osnivanje likovnog, književnog i drugih udruženja, Klub kulturnih radnika, izdavaštvo, novine i časopise – dakle, dinamičan kulturni život, druženje i diskusije itd. I sve je to teklo uz izvorni cetinjski kolorit i kultivisan duh mjesta.
Leso je udisao taj dah elana i svježine.
Drugo, imali smo običaj, kao spisatelji, da kažemo sebi: valja nam se posvetiti tematsko-motivskoj izvornosti i novom izrazu. Dakle, progovor izrazito crnogorski i moderan u isti mah. Javljaju se čak i težnje ka eksperimentu – recimo, monološka proza bez ijedne opisno-narativne riječi i slično. Čuli su se i smjeli kritičarski zahvati. Eto i mlađih spisatelja: Božo Bulatović, Radoslav Rotković, Dragutin Vujanović, Marko i Pavle Đonović i drugi. Bližu podršku pružaju im Radonja Vešović i duhoviti znalac i boem Banjo Šaranović. I nijesmo se podvajali, družili smo se i pomagali iskreno.
I to se zbivalo uz Lesa i u njemu samom.
Treće, i na Cetinju su se susretala dva smjera – patrijarhalni i moderni ritam života. Televizijske slike u „Grandu“ i osnivanje „Oboda“. Katunska mladost u radnom kolektivu. I još je živjela ona vjekovna podjela na epsku i lirsku Crnu Goru.
Leso je slijedio lirski duh crnogorski.
Naravno, djelovanje spomenutih uslova iz cetinjskog ambijenta ne shvatam kruto i jednoplošno. Korijeni Lesove poetike daleko su složeniji, suptilniji i ličniji (...).
I evo, dok su se u Crnoj Gori gubili odzivi na međuratnu socijalnu literaturu, dok su se pisale poeme o ratu i revoluciji, i to na opštem patriotskom planu, Leso započinje svoj, lesovski zaokret. On zapodijeva pjesnički sagovor sa čovjekom – niže tihe i slikovite lirske iskaze, prožete sjetom.
I to biva zaista revolucionarni fenomen u crnogorskoj poeziji onoga doba. U Lesovoj pjesmi ostvaruje se susret živog bića sa stasom Crne Gore – susret rodoljubiv i crnogorski u isti mah, a sveljudski na dubljem semantičkom planu.
I gle, Leso se javlja (mada toga nijesmo bili svjesni) kao rodonačelnik novih lirskih iskaza na crnogorskom tlu tokom druge polovine prošlog vijeka i do danas.
Sjećam se, Leso je znao da razmišlja na relaciji: biće – pjesma – vrijeme. Naravno, i Cetinje, grad iznutra sazdan.
Jednom upita Mihailo Gazivoda:
– Zna li se koliko je sati?
Na to će Leso:
Zapitaj se, jado moj, koja je ura s nama i našom pjesmom...
Eto, bila mu je đekad, ona prisna uzrečica: Jado moj...
I da ponovim: Lesova pjesma oglasila se kao posve nov i svjež tihozbor Cetinja i Crne Gore.
Uz to, zavičaj je bio viđen između „čapura u kršu“ i „Sirotice slovenske“.
Stih kao sjenka u kišnom ogledalu.
Taj tihozbor i danas je živ i mlad. Pazite, i poslije pola vijeka rado se čitaju i recituju Lesovi stihovi – kao školska lektira i inače – a jedna ulica u Podgorici dobila je ime Aleksandra Lesa Ivanovića. I valjalo bi, mislim – uz sabrana djela da osvane Lesova bista u cetinjskom parku (...).
(Nastaviće se)