Društvene igre lijek su za dobro raspoloženje, kroz druženje ljudi razmjenjuju osjećanja, misli, stavove... Prepoznali su to članovi nevladine organizacije „Brljok” iz Podgorice kao argument za osmišljavanje projekta „Ne brigaj, odigraj”, koji su namijenili korisnicima Specijalne bolnice za psihijatriju u Kotoru. Volonteri, njih 16 i njihov organizacioni tim u sastavu: Denis Pačariz, Boris Radunović i Mirela Hodžić, dosad su održali pet od ukupno deset planiranih okupljanja, sa ciljem da kroz društvene igre poboljšaju kvalitet života ovih ljudi koji pate. Nedavno se u bolničkoj trpezariji okupio veliki broj korisnika bolnice, koji su imali priliku da uživaju u druženju sa volonterima: Damirom Suljevićem, Jelenom Ljucović, Aldinom Osmanovićem i Jelenom Mitrović, kojima je rad sa korisnicima Psihijatrijske bolnice potpuno novo iskustvo. Ovoga puta donijeli su i gitaru, jer su čuli da ovdje ima „rokera” koje vole da sviraju i pjevaju uz gitaru. Planiraju i „muzički dan”, neki koncert, jer su saznali da na hroničnom odjeljenju jako vole muziku, a pridružiće im se članovi „Brljoka” koji znaju da sviraju i pjevaju. Okupljeni koji su došli sa akutnog muškog, akutnog ženskog odjeljenja, dva hronična – muško i žensko, sudskog odjeljenja i odjeljenja bolesti zavisnosti, kažu da im prija druženje, sviđaju im se igre, od kojih se sa nekima prvi put susreću, a voljeli bi da se ova druženja nastave. Imali su i novogodišnje okupljanje, koje je bilo najbrojnije – igrali su klasičnu „tombolu” sa dijeljenjem poklon-paketića, što je, po riječima aktivista „Brljoka”, izuzetno lijepo prihvaćeno. Volonteri su primijetili da su ljudi sa različitih odjeljenja na tomboli reagovali pomalo iznenađeno, s obzirom na to da rijetko imaju priliku da vide ko je sve tu sa njima, jer ne provode toliko vremena zajedno.
– Interesovanje za društvene igre je veliko, prosto zato što su nekako prilagođene njihovim mogućnostima. Veliki udio u uspješnosti ovih aktivnosti imaju mladi volonteri iz Podgorice koji prosto bez predrasuda prilaze ljudima iz bolnice, nemaju distancu, nego igraju sa njima kao sebi ravnima i to rade potpuno „sa srcem”. To je nevjerovatno i zato to dobro funkcioniše. Do nas je hoćemo li ovo nastaviti. Radnih terapeuta nema puno, koliko se uključi osoblje bolnice, toliko će to trajati, a sad imamo mogućnosti za to, kaže defektolog Radmila Perišić, koja vodi radno-okupacionu terapiju zajedno sa defektolozima Milicom Vukotić i Marijom Kopitović.
– Bilo je jako lijepih okupljanja, neke fine energije koja traje ta dva sata, jer mi se jako lijepo osjećamo poslije svakog druženja, zato što se ti ljudi zaista obraduju što smo tu i što dijelimo vrijeme sa njima, sve ostalo bude manje bitno. Svi naši aktivisti nose pozitivna iskustva, to je najveća vrijednost ovog projekta – što uspijevamo da bar malo utičemo na kvalitet njihovog vremena koje provode ovdje. Bitan efekat je što mladi bez imalo predrasuda dolaze da igraju igre sa ovim ljudima, kaže sociolog Denis Pačariz, koordinator projekta. Do kraja februara u planu su još pet okupljanja. U narednom periodu planiraju i „spajanje ormarića za društvene igre”, što će odraditi zajedno sa korisnicima Psihijatrijske bolnice. U završnici projekta spajaće šarafima elemente za ormariće-police u kojima će čuvati društvene igre, sa ciljem da ove aktivnosti zažive na odjeljenjima. Naručili su i „pikado” i planiraju mini turnire na odjeljenjima, ali su prostorije bolnice male da skupe toliki broj zainteresovanih. Trpezarija je velika, ali ne toliko da primi baš sve, te volonteri i korisnici „vape” za lijepim vremenom da bi odradili neke aktivnosti vani.
– Prva okupljanja su više bila „istraživačka”, neka vrsta testiranja da vidimo koje su to baš adekvatne društvene igre, te su aktivisti igrali mnoge od tih igara sa korisnicima –pacijentima. Ispostavilo se da interesovanje za određenu vrstu igre varira od jednog do drugog odjeljenja. Igre kompleksnije mehanike dobro prihvataju pacijenti sa odjeljenja za liječenje bolesti zavisnosti, sa sudskog akutnog odjeljenja, a za hronično odjeljenje najbolje su igre koje sadrže više mehaničkih pokreta kao način igranja. Vole igru memorije, domine, šah, nešto što su već znali da igraju, a ono novo što smo im mi donijeli je igra „dženga”, pri kojoj se slažu drveni „blokovi”, uz naglasak na koncentraciji i motorici. Igre koje su isprobali na ostalim odjeljenjima su „splendor”, „katan”, „džango-spid”, „karkason”, „karta za put”, „stolica”, elektronski pikado, a želja nam je da naučimo da ih igraju samostalno – kaže Pačariz. Ljudi iz Crne Gore, primjećuje on, znaju za „monopol”, „riziko”, a aktivisti „Brljoka” promovišu igre kojih nema da se kupe kod nas, pa su već razradili kanale kako da ih nabavljaju iz inostranstva.
– Naš član i aktivista Marin Zambata iz Kotora ima impresivnu kolekciju društvenih igara i on je uvijek otvoren za sve ljude koji žele da se okupe i druže se. Podržavamo sve aktivnosti u pravcu daljih okupljanja sa korisnicima Psihijatrijske bolnice – ističe sociolog Pačariz.
NVO „Brljok” u Podgorici okuplja ljubitelje društvenih igara, naučne i epske fantastike i modelarstva. U okviru kluba čije su prostorije u Ulici Ivana Crnojevića 123 (kod prodavnice „Dušan”), otvorene šest dana u sedmici od 19 do 24 sati, promoviše se kultura igranja društvenih igara. Kao ideja klub postoji deset godina, a zvanično je registrovan prije dvije godine. Nosioci projekta „Van izolacije”, u okviru koga su kreirali svoj projekat „Ne brigaj, odigraj” su Akcija za ljudska prava i NVO „Anima” Kotor, a finansira ga Evropska delegacija u Crnoj Gori.
M.D.Popović
Vatreno krštenje
-Svi mu u organizacionom timu smo volonteri, imamo učenike, studente, zaposlene mlade ljude do 34 godine, a u ovom projektu smo prepoznali da, pored same promocije društvenih igara, pored njihove funkcije da zabavi, u okviru radno-okupacione terapije, one mogu da pomognu stručnjacima koji rade sa ljudima. Zato je nama ovo „vatreno krštenje“. Društvene igre imaju mnogo segmenata koji mogu da im olakšaju posao, da pruže drugačije metode rada. Kao ljubitelji ovih igara mi nemamo iskustva direktno u radu sa ovim grupama, ali puno naših članova steklo je takvo neformalno iskustvo, s obzirom na to da među volonterima u ovom projektu imamo dosta studenata psihologije i svršenih psihologa, a mnogi su radili u neformalnim grupama sa mladima - kaže Denis.