Piše: Jovo Pejović
Žao mi je građana Crne Gore, što ne vide ono što svi vide. Što trpe i ćute kad nam uzimaju budućnost, kad nas dijele i mute. Žao mi je što ga za sitne pare kupe i pretvaraju u biće bez srca i duše. Žao mi je građanina bez kičme, ljubavi i nade, što puzi i čeka da ga za poslušnost nagrade. Žao mi je zemlje u kojoj od ljudi prave budale. Žao mi je ljudi koji nemaju snage da se isprse i kažu: „ Dosta je poniženja u ime demokratije lažne.“ Osjećao sam se poniženim kao čovjek kada sam od jednog mladog kolege, koji je sreću pošao potražiti u svijetu, čuo da nije samo otišao trbuhom za kruhom. „Otišao sam jer nijesam mogao više da podnesem opšte beznađe, bezakonje i to da mi, „ničija djeca“ nemamo nikakvu šansu da zasnujemo radni odnos, osnujemo porodicu i zakoračimo u život punim plućima.
Nijesam imao vremena da čekam promjene, dosadila mi je iscrpljujuća borba sa veternjačama. Zato sam spas potražio u jedinom izlazu – otišao sam napolje, i nijesam se pokajao. Jer u svijetu sve funkcioniše drugačije, i što je najbitnije – pravičnije.“ Ključ problema u ovoj besudnoj zemlji je nepostojanje elementarnog osjećaja za potrebe građana. Najviše zato što se kreatori ekonomske politike prije funkcija koje su im dodijeljene sa privredom nijesu sreli ni u udžbenicima. U Crnoj Gori vlast dere građane i sve svaljuje na grbaču najugroženijih slojeva društva. Putem medija trube o uspjesima, „najvećim u istoriji“. Sve to djeluje groteskno. Čini mi se kad vidim običan svijet kako sve ovo mirno prihvata i ćuti, da bolje nijesmo ni zaslužili.
Što bi rekao književnik Milovan Vitezović: „Narod ne ćuti, narod ječi. Ali nema eha!“ Nakon svega što nam se dešava, postavlja se pitanje: čemu mogu da se nadaju generacije koje dolaze? Ova potresna priča mladog čovjeka nije usamljen primjer u Crnoj Gori. Ona je rezultat ljudske i političke sramote vlasti koja 27 godina eksploatiše narod.
Umjesto boljeg života, razuma i ljubavi, mi u Crnoj Gori svakodnevno gradskim ulicama slušamo zavijanje policijskih sirena kao rezultat najvećeg dostignuća mlade crnogorske demokratije, kao opomenu svima koji iskazuju nezadivoljstvo režimom, da im ne padne na pamet da se usprotive politici režima, ali i nemoći države da se obračuna sa kriminogenim grupama koje se svakodnevno sukobljavaju, reklo bi se do istrebljenja. Čudno je što sve to podržavaju i države u kojima su naši mladi ljudi našli sreću. Da li su njihovi pogledi na budućnost u svojoj zemlji drugačiji u odnosu na zemlje Balkana? I, da li je njihovo prijateljstvo prema nama iskreno? Ja bih, na osnovu njihovog odnosa prema stanju u kom se Crna Gora nalazi, rekao da nam uz takve prijatelje neprijatelji ne trebaju.
Zato, poruka svima koji nemaju snage da se bore do kraja: bez obzira na brojna razočarenja, kada imate veći cilj, onda vas ništa ne može zaustaviti. Čak ni kada udarite u prepreku. A bahati političari i novokomponovani biznismeni, jednoga dana neće imati vremena za kajanje. Jer, za njihova nepočinstva – nema oprosta.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.