Piše: Tomica A. Milović
Poznato je još od antičkog doba da istina nikako nije mogla opstati u blizini politike. Naprotiv, ova dva fenomena bila su, i ostala, u stalnom sukobu. Politika je, „od kada zna za sebe“, njegovala laž kao sredstvo za ostvarenje svojih zacrtanih ciljeva. Laž nije samo ono što očito, činjenično, nema veze sa izgovorenim ili učinjenim. Laž posjeduje različite pojavne oblike. Tako ona predstavlja i nesposobnost suočavanja sa istinom. Put do laži je vrlo kratak, pravo prečicom. Put do istine je veoma trnovit, zakrčen mnogim zaprekama, neizvjesne trase. Francuski pisac i filozof Mišel Montenj o fenomenu istine i laži primijetio je ovo: “ Kad bi neistina poput istine imala samo jedno lice, mi bismo znali gdje smo, jer bismo onda uzeli za istinito suprotno od onoga što kažu lažovi. A suprotnost istine ima hiljadu oblika i neograničeno polje“.
Kako laž ima „milion lica“, ona podmuklo osvaja prostor, ostavljajući istinu da tumara kroz gustu maglu. Na taj način, laž se generalizuje, postaje mašina kojom nezajažljivi politički djelatnici melju svakoga ko im se na putu laži nađe. Tako se rađaju politički sistemi koji školuju čovjeka pojedinca po programu da istina ne postoji. Ili da postoji samo ako je vlast, milom ili silom, svojim ukazom, proglasi takvom. Proglasi istinom za sva vremena i za sve generacije podanika. Prosto je „u genima“ političara vlastodržaca da ljubomorno gaje i njeguju laž, a preziru istinu. Čak i onu očevidnu, činjeničnu istinu.
Politička elita, ponajprije ona koja ima poluge vlasti (poluge sile), nije u stanju priznati laž. Zato je Solženjicin u pravu kada kaže „da su laž i nasilje u najneposrednijoj vezi. Nasilje se može pokriti samo lažima, a laž se može održavati samo nasiljem.“
Crna Gora, u kojoj se vlast na izborima nije promijenila sedamdeset godina, dobar je primjer kako, suočena jedna s drugom, prolaze laž i istina. Koja od njih dvije izvlači deblji kraj u međusobnoj bespoštednoj borbi. U borbi za vlast, tu đavolju strast.
Četvrtvjekovnu vladavinu „djece komunizma“ u Crnoj Gori, presvučene u demokratske socijaliste (DPS), politička istorija neće pamtiti ni po čemu dobrom. Društvo je kriminalizovano do tačke pucanja. Prevedeno je u carstvo diktature, autokratske vladavine, zarobljenih institucija, preplašenih pojedinaca. Usvojen je i novi „komunistički manifest“ ono što Milo Lompar zove „duhom samoporicanja“. Taj „manifest“ se temelji na neistorijskoj, necivilizacijskoj, prosto nevjerovatnoj paroli-odvojiti Crnu Goru od sebe same, od svoje bliže i dalje prošlosti. Zatrti sve tragove i ostavštinu prethodnih generacija Crnogoraca. Sve njihove pisane i nepisane spomenike. I umjesto njih, podići nove, dukljansko-montenegrinske. Jednostavno, izbrisati srpsko ime i tradiciju sa istorijske vertikale nastanka i trajanja Crne Gore kroz vjekove.
Zar progon ćirilice, progon srpskog jezika, progon Srpske pravoslavne crkve, diskriminitorski odnos prema pojedincima i institucijama koji se od tih progona pokušavaju zaštititi, nije najočitiji javni čas „duha samoporicanja“. Posebno je ilustrativan, pa i zbunjujući primjer „duha samoporicanja“ postojanje dva crnogorska jezika. Onog koji se izučava na katedri na Cetinju, čiji pravopis ima 32 slova, i onog na katedri u Nikšiću, koji se naziva „crnogorski“ (zbog srbofobije), a predaje na čistom srpskom jeziku. Crnogorska vlast, ne da ne želi da se suoči sa očevidnom istinom samoporicanja, već se svojim projektom hvali. I ushićeno slavi pretemeljenje one stare, po njima „pogrešno nasađene“ Crne Gore. Odriče se svojih „pogrešnih i neznavenih“ predaka, izmišlja nove, šizofrenično slavi laž i uživa na njenim lovorikama.
Njegoš, duhovni genije Crne Gore, omiljena je žrtva crnogorskog, neokomunističkog „duha samoporicanja“. Žrtva vlastite genijalnosti i ideološkog mediokritetstva i isključivosti crnogorske vlasti. I (opet) veliki tragičar. Drug Josip Broz je, kako nedavno u jednoj TV emisiji saopšti prof. Milo Lompar, zaključio da se kapelom na Lovćenu „Srbija vjenčala sa Crnom Gorom“, te da ta vjenčanica, valjda kao neprimjerna i neprirodna, mora biti poništena. Crnogorski (kršteni) komunisti izvršili su zapovijest svog voljenog vođe, i taj pravoslavni hram oburdali. Zajedno sa grobom pravoslavnog vladike, pjesnika i filozofa, Rada Tomova Petrovića. Kapelu je nadomjestio katolički mauzolej, kako i „priliči“.
Zašto je Njegoš, lovćenski mudrac i tajnovidac, na udaru nekrštene djece svojih krštenih očeva? Na udaru montenegrinske, neokomunističke vlasti. Zašto ga istjeruju iz školskih programa? Zašto ga prepjevavaju i dopjevavaju? Zašto mu „Gorski vijenac“ štampaju bez prve stranice, bez posvete srpskom voždu Karađorđu? Pa zato što je, kao Srbin, pjevao i mislio na srpskom jeziku i pisao ćiriličnim pismom. Bošnjaci i Muslimani Njegoša drže za njihovog najvećeg krvnika i inspiratora genocida nad njima. Ali, opet, sa „neprevjerenim“ Crnogorcima kao prirodnim partnerima „stabilno“ vrše vlast. Za čast i čojstvo-ko te pita? No tako to biva u brlogu nečovještva. U jezivom mraku današnje Crne Gore, gdje ne vrijedi ništa, izuzev opstanka na vlasti po svaku cijenu. Pa ni Njegoš, čija suza, ni do danas nije našla svoga roditelja.