PRIREDIO: ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ
Lov je nasleđena navika i strast. Lovac će napustiti najhitniji posao („ostaviće guvno u vršaju”) kad čuje da kerovi kevću i istrčaće s puškom ili bez nje pred njih. On se u tom trenutku zanese i ostavi dotadašnji posao, pa pođe za zverinjem onako kako se zatekao, često i bez obuće i u odijelu koje je nedovoljno za duži put. Lovac pređe za kratko vrijeme nevjerovatno veliki, a pored toga veoma nepodesan prostor, da se i on sam čudi kako je dospio u planinu, na neko nepristupačno mjesto. On preskače preko klada i stijena, trči niz najdublje potoke, ili se popne uz veoma strme strane. Zimi u zanosu pregazi po nekoliko puta, za kratko vrijeme, rijeke i potoke koji se mrznu. U divljem trku pocijepa odijelo, podere obuću i strahovito se umori. Sve to radi u nekom ludom zanosu i poletu, da bi divljač ulovio, ne misleći na korist.
Ali je u okolini Kolašina u stvari mali broj ljudi koji se bave lovom. U narodu se lov ne cijeni kao zanimanje, iako je znak gospodarstva i donosi neke koristi, nego se naprotiv kao besposličenje, a ljudi koji se bave lovom za neradnike.
Kad se lovi
Na sve vrste životinja ide se u lov izjutra rano, tako da lovac prije zore dođe na mjesto gdje se nada lovu, pošto se zverinje kreće za pašom ili traži novo sklonište čim se zora pojavi. Lovac se stara da im uđe u trag, a to je najlakše kad ih zateče na spavanju ili kad se počnu kretati. Osim toga lovac mora poraniti pijre nego izgrije sunce, da ono ne uništi tragove zverinju. Lovac treba da ustane prije nego što se probudi selo, jer kad pastiri puste stoku, ona pogazi tragove i poplaši zverinje. Povoljno vrijeme za lov je značajno, pa se prema njemu lovac i upravlja. Ako pred zoru padne tiha kiša, kerovi najbolje gone po tragu. Ako padne snijeg poslije pola noći i pred zoru, u lov se ne ide, jer je prekriven trag one divljači, koja se pred zoru kreće. Od velikog je značaja za lovca san. Ako lovac rđavo sanja ne ide u lov, a ako dobro sanja pođe u lov iako nije mislio da ide.
Zečevi se love i noću
Zečevi se love u svako doba godine, jer zato postoje povoljne pogodbe, ali najviše s proljeća i jeseni, poglavito izjutra i predveče. Zečevi se love i noću u livadama kad ima mlade trave i preko zime na ozimim žitama. Njih kerovi najlakše otkriju po tragu koji ostavljaju u proljeće, u ljeto i u ranoj jeseni na rosi, u drugoj polovini jeseni obično na slani, a zimi na mladom snijegu, na snijegu što se stvrdne („na površici”) i na novom snijegu koji padne preko starog stvrdnutog snijega. Ali ako je jak mraz, bilo da je slana ili snijeg, kerovi ne mogu da gone zeca po tragu, jer im se njuh zamrzne. U proljeće se zečevi love u mladim žitima, livadama i voćnjacima. Poslije kiše i hladnih, snjegovitih dana zec se kreće da traži hranu, pa se u svim tim slučajevima lovi, a naročito oko žita na čekalicu (mjesto gdje lovac zna da će doći). Kad kerovi pokrenu zeca izjutra rano gone ga po svježem tragu preko cijelog dana u ma koje doba godine.
Lisice se love zimi po snijegu, obično rano izjutra, a po potrebi se gone preko cijelog dana. One se pojavljuju u sva godišta doba predveče i izjutra rano, pa se u to vrijeme i love. Ima puno slučajeva da lovci čekaju i love lisice noću, kad je mjesečina ili vedrina, ali najviše zimi. Lisice se najradije kreću i love kad je mraz, suho vrijeme, vedrina i mjesečna noć. Zimi se love i kad su sunčani dani, jer izlaze da se sunčaju i da traže hranu.
Kune se love obično izjutra rano, i to isključivo zimi, pošto se mogu jedino naći po tragu na vrlo tankom i mekanom sloju snijega, koji samo pokrije zemlju, ili na stvrdnutom snijegu. Kad padne prvi snijeg najlakše se love, jer im tada „zebu” noge, pa ne mogu daleko da idu.
(Nastaviće se)