Piše: Vuk Vuković
Putopis iz Amerike (taj vreli reli, surfovanje i tagovanje), simuliranje diskursa, nabijanje definicija i hitova, rezonovanje jednog kontinet-kaktusa koji nema stvarnosti, kulture, ideologije (o čemu je već govorio Hegel), te otud nudeći bezuslovnu prazninu, jeste i ovo i ono, slučaj histerične berze i visokobudžetne pornografije, politike Švarcenegera i osmijeha Regana. Taj proizvod u sebi mora sadržati neki bonus: na hranu, na striptiz, na filozofsku ili sociološku utopiju. Budući da je tu sve jasno, realno, zabava može da počne: Bodrijar je na ovom terenu u svom punom sjaju i zanosu, jezdeći kroz beskrajni izlog tema (tu je sve tema, od kante za đubre do natpisa na kamionu neke kineske firme), nije li halapljiv poput megalomanskog seta i scenarija kojeg kritikuje, a koji je primijenjen u projektu kakav je Apokalipsa danas. Kao kušač sa rukama u džepovima, kao brzopotezni jezički virtouz, kao fototerapeut, kako klovn i žongler, on je i estetski neposredan: ako je Aleksandar Veliki bio ogromni cirkus u pokretu, Bodrijar je „amerikanac“ u nok-daunu. Hladan i fasciniran, uzdržan i nihilističan, u Americi ga dobijamo kao dobru porciju iz McDonald’sa: imamo jednog Vorhola koji je konačno zauzeo neku vrstu stava. Pa ipak, u mogućnosti smo da se branimo ravnodušnošću, pred ovim reklamskim izborom sasvim nam je svejedno šta biramo ili ne biramo, nas se ovo gotovo i ne tiče, jer je ondje sve ne samo verzija već i – istina. Posle ovog spisa, mi znamo kako da pravilno konzumiramo Ameriku, kako da je koristimo i kako da je se, na kraju, konačno oslobodimo. Lutanje nas oslobađa od svakog kontinuiteta, a ovaj način otkačenja kroz jednu tehnološku Veneciju, zaista u sebi pobuđuje osjećaj najslobodnije prostranosti kojoj ništa ne polazi u susret.
Turizam je način da se eskivira stvarnost i da se ostvari svaki fantazam: izlet uvijek već u sebi sadrži nešto od onostranog. Zadesiti se u Veneciji, biti odjednom renesansan pod maskama karnevala i postmoderan u žiži objektiva: sve je na dohvat ruke, od bigmeka do „ritualnog“ Poloka i njegove osviješćene ruke založene jednom slikarskom anganžmanu, od gondola do Koko Šanel, mi smo i jedno i drugo, i neko treće usred svih tih razlika u kojim uobražavamo da smo dosegli puni sjaj kosmopolitskog duha. Nije začudo što današnji romansijeri upravo tu nalaze svoju jedinstvenu priliku: bestseler je plod venecijanske pijace.
Ništa se više ne suprotstavlja svojom kontra težnjom, jer Venecija i jeste mistična razglednica, ona mogućnost u kojoj doživljavamo potpuno hibridiranje kakvo dominira u Zapadnoj sintezi stvari. Postati bezgrešan i/ili putnik, otud zapadnjaci neprekidno putuju, posjećuju, poistovjećujući se sa svim, i sve to opet putem poređenja negiraju. Prolaznik je onaj koji nema ime, identitet, i to je lice koje više ne uhodi nikakav smisao.
Pustinju ne može reprezentovati nikakva energija, i ono što Bodrijar nesumnjivo ističe u slučaju Amerike jeste ona apsurdna rasvjeta: vještački dan i noć, saobraćaj i arhitektura, kroz koje se stiče osjećaj nepodnošljivog poslovanja, jedna furiozna metoda koja ne prestaje da funkcioniše sve polažući u proizvodnju koju naposletku više neće imati ko da potroši. Ako je naša sudbina Apokalipsa, zašto nam se onda politika isključivo obraća u futuru? Da li ona nagovještava našu beznadežnost, ili je javnost zaista jedno zatamnjenje (kako ističe Hajdeger u Bivstvovanju i vremenu) u kojem nema ničeg stvarnog baš kao ni u Apokalipsi? Samim tim napad na Bijelu kuću (i sve predsjednikove ljude) predstavlja otkriće vanzemaljaca, ali i jednu mogućnost orbitalne ekspedicije koja će obezbijediti novi centar i njegovo uporište. Bez greške, Amerika je sva od naučne fantastike, trgovine, autoputa i zatvora, to je takođe i jedan nesagledivi bioskop u kome se ek ran nikad ne zamračuje, pružajući nam osjećaj isključenosti i nestvarne lakoće konzumirnja. Njeni gradovi već su lansirani sateliti, dok za sobom ostavljaju trag kulture Las Vegasa, destinacije poslednje informacije.
Ne pruža li nam današnja mreža upravo nešto od ovog ekstra filinga i filovanja, od Los Anđeles pustinje i Njujork vertikale, koje su zacijelo američki simboli, u čemu Bodrijar vidi i neodoljivu moć odvraćanja? Biti sveprisutan, opijen i slobodan, golišav i trijumfalan: na svakom koraku izrađivati po jednu fotografiju svog prisustva, čitav univerzum natkriti tim fotoalbumom, samog sebe doživjeti i osjetiti kroz jednu ulogu koja nema ni smisla, ni poziva, ni trajanja, ali koja je ovjerena prekomjernom dozom željenja. Prepuštati se tom turističkom vrtlogu, vaskrsavati kroz uhvaćena mjesta, osvjetljavati se s kraja na kraj dimenzije, imati san i priznati Ameriku, jer od Evrope smo naslijedili samo jednu Logiku i Akademiju.
Naša želja nije Raj, već nešto nalik Times square, mjestu svih i svega, gdje ovozemaljska platforma ne važi, i gdje anatomija eruptivne sreće biva zamotana ekranskom celulozom. Novogodišnja rasvjeta hormona, milijardu razbacanih papirića, vatromet impresija i pustinja poljubaca: konačno, ovdje smo zaista osjetili punu mogućnost smrtnika, nakon ovoga iskustva sasvim smo spremni, jer smo dobili ulogu nepoznatog putnika u jednoj kulturi koja je probila sve granice, i zajedno sa transcendentnim turistom, umorni od travelinga, možemo uzdahnuti: Amerika je ostvarena utopija, gdje ništa ne gubimo jer ništa i ne dobijamo.