Piše: docent dr Goran Radonjić
Dijaloga, znamo, u Crnoj Gori nema. Mnogi su političari i intelektualci, a i oni za koje se može sumnjati da su ikada pročitali nešto od Njegoša, svoj stav povodom Njegoša javno iskazali ovih dana. Ima i takvih koji su, načelno jel'da, za bavljenje tzv. životnim temama, a ne Njegošem, kao da Njegoš nije naše životno pitanje. U cijeloj toj zbrci, jedva da se može razaznati šta je zapravo tema. Vrlo je moguće da će i ovog puta scenario biti da se, nakon kratke bure, sve prividno smiri, a stvari će i dalje ići zacrtanim tokom. Možda baš i zbog toga, prilika je da se izjasnimo, i pogledamo se u oči, ako to još uvijek možemo.
Mišljenja sam da je možda i nepotrebno da Njegošev rođendan bude državni praznik. Važnije je kako se odnosimo prema Njegošu i prema našem nasljeđu uopšte. Da se ne bi sa Njegošem desilo kao sa, recimo, radom. Jer kod nas Praznik rada nije svečan dan u kome se slavi rad i afirmišu radnička prava, nego u doslovnom smislu prazan dan, dan bez ikakvog značenja za radnike i bez uticaja na njihov položaj.
Da ne ostane Njegoš samo etiketa, kao što se mnogo šta danas pravi etiketom, recimo, građansko, demokratsko, liberalno.
Zato se moramo vratiti osnovnim pitanjima, a to su i pitanja koja sam Njegoš postavlja: ko smo mi, kao pojedinci i kao zajednica, šta treba da radimo, čime da se rukovodimo pri donošenju važnih odluka, koje ideale treba da afirmišemo, a čemu treba da se suprotstavimo?
Predsjednik Vlade je izjavio: „Da nije bilo Njegoša, ne bi bilo ni današnje Crne Gore“. On, naravno, nije objasnio ni šta podrazumijeva tom izjavom, tim pojmovima. Kao što, uostalom, nije objasnio ni zašto ugroženim građankama te današnje Crne Gore smanjuje naknade, dok poreske dugove iz sadašnjosti i prošlosti oprašta i ne naplaćuje. Neobična logika. Možda isto kao što javno govori da neće biti novogodišnjih poklona, a onda njegovi ministri poklanjaju svojim službenicima po više stotina eura.
Čitavo svoje djelovanje Njegoš je posvetio afirmisanju nekih ideala. Zbog toga, premijerova opaska, bez obzira na to da li je i koliko promišljeno data, i sa kojom namjerom, pogađa u suštinu pitanja. Kakav je odnos današnje Crne Gore prema Njegošu? Jer Crne Gore ne može biti bez Njegoša. Ako nestane Njegoševih ideja, nestanak Crne Gore samo je pitanje egzekucije.
Može se i bez dokazivanja reći: današnja Crna Gora, barem njen zvanični dio, vladajuća ideologija i vladajuće ponašanje, potpuna je negacija Njegoša. Njoj Njegoš samo smeta, on je njoj teret, balast. Njegoša bi današnji vlastodršci, i oni formalni i oni koji podržavaju sadašnje stanje, najradije prepustili zaboravu, ili bi ga se sasvim odrekli. Oni su to na ličnom planu već učinili, njihovi postupci to jasno pokazuju. A samo iz jednog razloga to nisu učinili i javno. Zato što postoji, još uvijek, i drugačija Crna Gora, postoje ljudi koji se sjećaju Njegoša i njegovih ideja, koji ne pristaju na horsko pjevanje praznih frazetina. Koji ne pristaju ni na ćutanje, na prećutno odobravanje.
Kakav je u današnjoj Crnoj Gori odnos prema Njegošu, čovjeku, kad je njegova „potonja želja“, da bude sahranjen u crkvici na Lovćenu, prekršena? Kakav je položaj crkve i mitropolije čiji je Njegoš bio vladika? Kako stoji stvar sa umjetnošću, poezijom u današnjoj Crnoj Gori, sa čitanjem? Kako sa prosvjetom, tu gdje je prvu školu otvorio Njegoš? Među knjigama koje su objavljene u Njegoševoj štampariji nalaze se „Srbska gramatika“, „Srbski bukvar“, kako se pisalo po tadašnjem pravopisu, kao i Vukove „Narodne srpske poslovice“. Kakve se knjige i kakav pravopis nameću đacima u današnjoj Crnoj Gori? Kakav je u današnjoj Crnoj Gori odnos prema Njegošu, „tragičnom junaku kosovske misli“?
Njegoš je pjesnik borbe neprestane za slobodu, za dobro. On čitav svijet, i u njemu svoju zajednicu, vidi kao dio te borbe između dobra i zla, istine i laži. Za Njegoša, pjesnika, svijet je i „opštega oca poezija“. Ideal je to klasični, antički, spoj istinitog, lijepog i dobrog, pa treba istaći vrline, kao primjer i utjehu. Ali, u svijetu postoji i „gadno pozorište“, pa je dužnost i žigosati zlo, porok, i ne žaliti se na sudbinu, već čuvati „nadeždu“.
Njegoš proklamuje ideal prava i otpora tirjanstvu, po njemu je najsvetija dužnost ljudska da se tirjanstvo dovede „k poznaniju prava“. Kao i za njegove ključne junake, za Njegoša, jednako je tirjanstvo ono koje narod vidi kao „stoku grdnu“, koje vlada ucjenama i prijetnjama, kao i ono u kome se „ne smije pravo zborit“ i gdje se ljudi boje „svoga hlada“. Kako je u današnjoj Crnoj Gori?
Ključni likovi „Gorskog vijenca“, gotovo svi, sanjaju istog heroja, otjelotvorenje svog ideala, Miloša Obilića. Za vladiku Danila, svakog Crnogorca nakon smrti čeka poseban sud: on će da izađe „pred Miloša i druge srpske vitezove“, i da njima odgovara na pitanja o svojim postupcima. Danteovska je to tema, i drugih pisaca, ali to je prije svega ideja morala, i identiteta. Kakva je ideja dominantna u današnjoj Crnoj Gori?
Postoje danas ljudi, koji sebe drže ozbiljnim, koji će vas ubjeđivati da je Njegoš govorio jedno a mislio nešto drugo, tj. koristio jedne pojmove a imao u vidu druge. Valjda kao što danas neki kažu država, građansko, a misle vlast, nacionalno. Neće biti.
Ako bi se za nekoga moglo pretpostaviti kako je slutio da je moguće da u Crnoj Gori stvari pođu naopako, onda je to Njegoš. Zato je, vjerujem, mnogo toga radio, da bi spriječio da se tim putem pođe. Zato je i tražio da se sahrani u crkvici na Lovćenu, kako bi nam stalno bio u vidokrugu, i kako bismo znali da i on nas gleda.
Rečeno je da je moderni čovjek tvorevina Šekspira. Na isti taj način mi smo, mi bismo morali biti, između ostalog, tvorevina Njegoša. Zbog toga, naša je dužnost da živimo sa Njegošem. Ne samo zbog sebe, nego i zbog onih koji još uvijek nisu otišli predaleko u negaciji svega njegoševskog, zbog onih koji se Njegošu još mogu vratiti, koji se mogu vratiti sebi.