Vrlina je, davno su rekli mudraci, moralna vertikala čovjekove ličnosti. Čovjekov kamen temeljac na kojem se zida i na kojem opstaje trajna karakterna konstrukcija njegovog (čovjekovog) djelovanja i trajanja. Njegovog odnosa, ne samo prema drugim ljudima, nego naročito prema sebi samom.
Odakle počinje i gdje se završava moralna egzistencija ljudske jedinke i zajednice tih jedinki?a Da li vrline, odnosno morala i moralnog ponašanja može biti bez prethodno ostvarenih preduslova? Svakako da ne može. Kao što umjetničko djelo to nije ako iz sebe ne „prosipa“ određenu ljepotu, kao što nema istine bez pravde, slobode bez odgovornosti, prava bez obaveza i sl. tako nema ni vrline bez osjećaja stida. Sa stidom kao najplemenitijim osjećanjem, počinje i završava moralni trag čovjekov. A to znači da vrlina doživljava svoj raspad onoga trenutka kada se stid preobrazi u vlastitu suprotnost. Kada se strmoglavi i završi u bestidnosti. Kada puknu granice između dobra i zla, poštenja i nepoštenja, ljubavi i mržnje. Stidljivost, ta najuzvišenija karakterna osobina, njena postojanost ili nepostojanost, presudno trasiraju put i određuju cilj kojem čovjek teži. Stidljivost presuđuje da li ljudska jedinka postaje i ostaje moralno integrisana ličnost, kao uslov svih uslova za egzistenciju moralnim vrlinama obdarene i ispunjene društvene (ljudske) zajednice.
Povod za ovo razmišljanje o vrlini jeste skorašnji pokušaj Vlade Crne Gore da datum Njegoševog rođenja proglasi za državni praznik. Vlade koja je uspjela da „utekne ispod kame državnog udara“, obezbijedi nekako većinu u parlamentu (uz pomoć svojih prirodnih saveznika – nacionalnih manjina), te tako nastavi da vlada državom na način osmišljen, evo, bezmalo tri decenije unazad. Vlade koja se dočepala vlasti na lažiranim izborima, služeći se najperfidnijim prevarama, lažima i obmanama. Na strahu utjeranom u kosti svojim podanicima (narodu, biračima). Kao i u prethodnih dvadeset pet godina, uostalom. A poznato je da uplašen čovjek „blokira“ u razmišljanju, da gubi individualnost, i takav, pušten niz manipulativnu maticu, biva prisiljen da vjeruje u sve što mu politička elita, ona koja ga u tom trenutku silom „drži na lancu“, podastre kao jedinu, golu istinu.
E, takva vlast se sjetila da oda priznanje velikom Njegošu. Da prizna da je postojao, i da i dalje postoji, naravno prerađen, dograđen i prilagođen montenegrinskoj Crnoj Gori. I da njime, tako „unakaženo umivenim“, popuni državoliki okvir Montenegra. Da ga slavi u skladu sa kriterijumima koje će on (Njegoš) morati ispuniti. A to su, između mnogih, sledeći: 1. da se odrekne svog testamenta, svoje poslednje volje saopštene Crnogorcima: „Ja oću da me saranite u onu crkvu na Lovćenu. To je moja poslednja želja koju od vas ištem da je ispunite. I ako mi ne zadate Božju vjeru da ćete učinjeti kako ja hoću, onda ću vas ostaviti pod prokletstvom, a moj poslednji čas biće mi najžalosniji i tu moju žalost stavljam vam na dušu.“; 2. da, kao odluku Vlade svoje države, bez suza i roptanja, prihvati da bude protjeran iz školskih programa, izuzimajući naravno stihove koji ne sadrže pridjev „srpski“. Ovo se naročito odnosi na „Posvetu prahu oca Srbije“, tom programskom uvodniku u „Gorski vijenac“, kao i na „Ogledalo srpsko“; 3. da pozorišne predstave, filmska i TV prezentacija njegovih djela budu u potpunom skladu sa novim, dukljansko-montenegrinskim identitetom Crne Gore i Crnogoraca; 4. da prizna svoju zabludu i neznavenost u pogledu iskaza da je tragični junak i zatočenik kosovske misli; 5. da se odrekne svoje privrženosti i odanosti Rusiji, divljenja i poštovanja prema Puškinu; 6. da prestane biti opozicija svojoj državi, i tako da svoj puni doprinos da Montenegro bude vječna.
Malo je reći da je, zasad, srećom bezuspješni pokušaj Vlade „crne kutije Crne Gore“ Duška Markovića da ime nekog novog državnog praznika veže za ime velikog Njegoša, predstavljao neozbiljan, nečastan, nepristojan i nedostojan čin. Akt bez trunke moralne vrline. Umjesto da se, u svoje ime i u ime svojih ideoloških prethodnika, koji onako varvarski razoriše Njegošev grob na Lovćenu, pokaju zbog tog anticivilizacijskog čina, Vlada „državnog udara“ se šegači s najvećim imenom u milenijumskoj istoriji Crne Gore. Namjera da se Njegoš vrati današnjoj, u svakom smislu degenerisanoj Crnoj Gori, predstavlja akt svetogrđa. Crna Gora danas u svojim njedrima gaji neke druge „velikane“. Njima genijalni Rade Tomov „nije ni do koljena“. Ni po imenu, ni po jeziku, ni po vjeri, ni po umnosti. Pogotovo ne po fizičkoj, duhovnoj i moralnoj ljepoti i čistoti. Ni po shvatanju slobode, čojstva i junaštva. A ni po odnosu prema poslednjoj volji čovjekovoj (predsmrtnoj oporuci).
Vlastodršci montenegrinski! Ostavite na miru najvećeg pjesnika Južnih Slovena. I šire. Ne remetite ono što je ostalo od njegovog praha zemnog, nakon pet ekshumacija. Njegoš pripada onim ljudima koje je pjesnik Stevan Raičković, nakon vijesti da će njegov grob biti oskrnavljen i razoren, pokušao utješiti stihovima: „Kad s vrha tvog groba prvi kamen sruše, On će u dubinu sići naše duše“.
Piše: Tomica A. Milović