Piše: dr Ilija Kračković
Ja sam građanski orijentisan i to sam dokazivao tokom dugotrajne karijere. Znale su to moje kolege – radnici u nekoliko velikih kompanija u kojima sam radio. Vrlo sam poštovao radnike iz manjinskih naroda, cijenio njihov rad, bio kod njih mnogo puta i na radost i na žalost, znaju oni to dobro. I dalje ću ostati takav, bez obzira na neka dešavanja u poslednjih nekoliko godina, koja me prosto tjeraju na preispitivanje sopstvenog stava. A razloga ima, počeću od prednovogodišnje sjednice parlamenta. Na dnevnom redu budžet. Pola sale prazno, bolje reći pola Crne Gore u bojkotu, s pravom ili ne, ne želim da ulazim u to, ja nijesam političar. U sali samo poslanici vrlo skromne većine, a na dnevnom redu BUDžET, ekonomisti bi rekli KRVOTOK nacionalne ekonomije. Dobro mi je poznato i kako je formirana većina, šta reći drugo sem na ucjenama manjinskih partija i to je politika, trebalo je sačuvati vlast, pa su prihvaćeni svi zahtjevi, nemam ništa protiv. Moglo im je biti, pa su tako na mnoge pozicije u vlasti došli kadrovi koji ni u snu nijesu sanjali da će dobiti takve položaje. Ostali su u sjenci mnogi izvanredni kadrovi, ali i to je politika, nije važno hoće li se zemlja izvući iz krize, važno je, ponovo kažem, sačuvati vlast. Manjinske partije su to dobro znale pa su tražili mnogo više nego što im pripada i sve su dobili. Imam osjećaj da su htjeli, mogli su dobiti i mjesto premijera. Počela je sjednica parlamenta koju sam propratio. Raspravljalo se o budžetu. Sjednicom je u tom trenutku predsjedavao potpredsjednik parlamenta, takođe predstavnik manjinskog naroda. Poslije uvodnog izlaganja, predsjedavajući je prozivao pojedine učesnike da uzmu učešće u raspravi; prvo ministre i direktore fondova. Proziva ministre rada, zdravlja, prosvjete, saobraćaja, unutrašnjih poslova, zatim direktore Fonda zdravstva i još neke druge. Vidim, uglavnom sve predstavnici Bošnjaka. Iako sam sve to znao, okrećem se po sobi, zureći u TV ekran i pitajući se da li je to crnogorski parlament ili neke druge države, da ne navodim ime. Kao sedmi, ili osmi, javio se predsjednik kluba DPS. Dakle, Bošnjaci su u raspodjeli vlasti dobili sve što su željeli, a mogli su i više. I umjesto da im se zadovolje apetiti, oni su udarili u najtananija osjećanja crnogorsko-srpskog etniciteta. Znali su da to mogu poznavajući dobro sadašnju vlast – udarili su na Njegoša, proglasivši i njega i njegovo djelo genocidnim. Takvo razmišljanje tinja već nekoliko godina, a sada je naišlo na vrlo plodno tle i rasplamsalo se u ogromnu buktinju mržnje. Vlast je po drugi put u ovoj godini podlegla pod njihovim pritiskom i povukla iz skupštine predlog, da se kao državni praznik odredi datum Njegoševog rođenja, zaista nevjerovatno. Gospodo iz vlasti, zar zbog šake vlasti to činite? Mogli ste, ako ste već znali kakav će biti epilog, da ne šaljete skupštini nikakav predlog. Ovako, ostaje gorak osjećaj da se nekada moćna vlast povukla pred ucjenom Bošnjaka, a sve radi očuvanja gole vlasti. Vjerujte, ovim činom ste pokazali nemoć, bez obzira na činjenicu da živimo u građanskoj državi i da treba poštovati različitosti. A po ovom pitanju tvrdim da Bošnjaci nijesu u pravu i da mišljenje nije utemeljeno na činjenicama. A kada je riječ o činjenicama, reći ću sljedeće: nije mi namjera da govorim i da veličam Njegoša, o njemu su sve rekle mnogo umnije glave. Reći ću samo to da je Njegoš davno ušao u legendu kao istorija i filozofija svih južnoslovenskih naroda, sviđalo se to nekome ili ne. S obzirom na to da su na ovim prostorima živjeli i žive i Turci i Bošnjaci, on je i njihova legenda. A kruna svega je njegovo neprevaziđeno književno djelo svrstano u najbolja ostvarenja evropskog romantizma. Gospodo Bošnjaci, Njegoša su priznavali i Hrvati i Slovenci, a mogu reći i pravi Turci, priznavali su ga i najveći protivnici i na peru i na bojnom polju. A sinteza njegovog cjelokupnog rada i životna sentenca bila je borba za slobodu, borba neprestana, kako on kaže, protiv zla i tiranije. Gospodo Bošnjaci, nijesu Crnogorci nikada bili osvajači. Oni su se vječito branili, branili su svoju slobodu od turskih zavojevača. Morate priznati, gospodo Bošnjaci, da Turci nijesu bili baš milosrdni prema pravoslavnom življu i vi to dobro znate. I ne samo vi, to su znali i ostali južnoslovenski narodi. Sjetite se samo velikog hrvatskog književnika Ivana Mažuranića i njegovog epohalnog djela “Smrt Smail-age Čengića”. Čitali ste to djelo i vidjeli kako se turski silnik Smail-aga Čengić odnio prema zarobljenim Crnogorcima. Veliki pjesnik kaže, citiram; “Te ih turskim darivao darom, svakom momku oštar kolac daje, kome li kolac, kome li konopac, kome li britku palu namjenjuje”. Gospodo Bošnjaci, to su riječi jednog Hrvata koji je odlično poznavao prilike u Crnoj Gori, to nije saopštio Crnogorac. Ili, drugi slučaj, skadarski vezir utamničio je dva Kuča – Drekalovića; Đulju Jovanova i Ivezu Vukova. Silni Turčin pozvao je prvo Đulju Jovanova da preuzme barjak i da predvodi tursku vojsku i da udari na svoju braću Kuče, govoreći, citiram: “Ili barjak u ruke, ili konop na grlo”. Epilog je poznat, obojica su obješeni. U ovom slučaju, veziru nije bilo stalo do njihovog smaknuća, on je to mogao da uradi u svakom trenutku. Njemu je bilo više stalo da u njima ubije čovjeka, odnosno ljudsko dostojanstvo, ali na njegovu žalost nije uspio. Gospodo Bošnjaci, upravo protiv takvog zla se borio Njegoš i o tome je pjevao. Gospodo Bošnjaci, zašto ste izbjegli ,,Repliku’’ na javnom servisu, koja je upravo organizovana o ovom pitanju. Voditeljka je jasno saopštila da je u emisiju pozvala i Bošnjake – političare i Bošnjake – intelektualce. Nažalost, niko se od vas nije odazvao. Imali ste izvanrednu priliku da pred očima sveukupne javnosti saopštite sve što mislite o Njegošu, kako kažete, genocidnom književniku, ali samo na bazi argumenata. Vjerovatno ih nijeste imali. Gospodo Bošnjaci, nijeste se ni na tome zaustavili, pa je vaš čovjek, ljekar, iz Urgentnog centra, izbacio sliku Uroša Predića – ,,Kosovka djevojka’’, pod izgovorom njene restauracije, pa će ista biti vraćena, daj Bože da tako bude, ostaje da se vidi. Zli jezici kažu da ste ovim činom htjeli da iz narodnog sjećanja i pamćenja izbrišete kosovski mit, taj početak viševjekovne borbe za slobodu srpsko-crnogorskog naroda. E neće moći! Gospodo Bošnjaci, ne morate da volite Njegoša, ali ne činite ovakve stvari. Hajde da živimo u slozi kao braća, jer imamo dosta zla da ga ne izmišljamo, poštujmo jedni druge. A što se tiče Njegoša, on je preživio i nadživio mnogo generacija i, nadam se, tako će biti do vječnosti. A koliko je Njegoš čeznuo za slobodom citiraću njegovu izjavu datu jednom bogatom Englezu u Napulju ljeta 1851. godine, koju je zapisao Ljuba Nenadović u ,,Pismima iz Italije’’. Na molbu Engleza da mu Njegoš pokloni jednu svoju fotografiju s jednim stihom, Njegoš je odgovorio, citiram: “Moji su stihovi svi žalosni, ja ih ne pišem više, ja pred sobom vidim grobnu ploču na kojoj stoji napisano: Ovdje leži vladika crnogorski, umro je, a nije doživio spasenje svog naroda”. Zato, u pamet se braćo Bošnjaci, sačuvajmo Njegoša, tu ikonu XIX stoljeća.