Mladi glumac Emir Ćatović oprobao se na pozorišnoj sceni i pred kamerama, malom i velikom ekranu i to veoma uspješno. Svojim ulogama zadobio je simpatije gledalaca u regionu, pa je sve poznatiji širom nekadašnje Jugoslavije. U svakoj ulozi, kažu kritičari, odlično se snalazi. Često ćete čuti reditelje koji su radili s njim da mu podjednako dobro leže i komedije i drame. Nije ni čudo što ga je iskusni Milan Karadžić poslije saradnje u filmu „Gorčilo” odabrao i za svoj novi film „Biser Bojane”, čija se premijera očekuje ove godine.
- Milo mi je kad čujem takve ocjene. Upravo to želim da postignem. Pozorište je moja strast. Dugo sam u pozorištu, još kao dječak. Od kako sam počeo da studiram glumu prvenstveni cilj mi je da postanem dobar pozorišni glumac. Ne mislim da sam to sada, ali svim svojim znanjem i talentom se trudim da to postanem. I, to mi je primarno. Jer, mislim da sva vještina glumačkog zanata počinje na sceni. No, i film mi je velika ljubav. Naravno, počelo je sve tako što sam ih gledao, ali od studentskih dana i prvog filma u kojem sam igrao strašno sam zavolio proces stvaranja pred kamerama. Nije kao u pozorištu – postoji šansa da ispravite grešku, da „kupite” kadar kojim ćete biti zadovoljni. Korišćenje istih glumačkih sredstava u novoj igri me oduševljava. Uživam u svojim transformacijama i volim da istražujem kakve sličnosti ja, Emir, imam sa likovima koje igram i da im pozajmim neke svoje osobine da bi ih učinio bogatijima. Komplimenti i pozitivne kritike znače da sam na dobrom putu.
· Kada ste se upoznali sa pozorištem?
– U svom rodnom gradu – Bijelom Polju, na dramskim radionicama koje su držali čuvena profesorica bjelopoljske gimnazije Nada Pavićević, koja je ispratila mnoge generacije, i glumac Bjelopoljskog pozorišta Izet Mulabegović. Radili smo veoma ozbiljno, naravno ne kao na akademiji, ali već tada, u osnovnoj školi, znao sam ko je Stanislavski, radio sam vježbe disanja, brzalice, igre memorije, sve ono što sam kasnije, na višem nivou, radio na Fakultetu dramskih umjetnosti. Tada sam stekao ljubav prema pozorištu i glumi, i kasnije sam shvatio da će to biti moj način života. Kad razmislim sada, mislim da sam se opredijelio još u djetinjstvu. Da ne pominjem da sam znao da izvodim predstave za rodbinu.
· Šta Vam najviše budi strast na pomen glume i scene?
– Kad kažem način života mislim na to kad vas opsjedne neka uloga, kad zavolite lik koji igrate, kad počnete da ga branite. Mislim da to već polako ulazi u vaš privatni život. Naravno, u granicama kontrole. Namjera da liku koji igram udahnem život i osobine živog čovjeka, ali tako da bude različit od mene, da napravim otklon od sebe, da ne bi ispalo da glumim sebe. Želim da stvorim čovjeka koji nije Emir Ćatović, nego neki Rus, Marko.., bilo ko, da vide ljudi neku drugu osobu i da povjeruju da ona ima svoj život, ubjeđenja, i da kažu: „Griješi, ali mu vjerujem”.
· Opis procesa stvaranja jednog lika govori da je gluma „zanat sa sedam kora”?
- Ponekad je teško. Dešavalo mi se da pet noći zaredom igram različite uloge, pa me rođena braća pitaju kako to da ne pomiješam tekstove. Naravno, učimo tekst po mjesec i po dana, ali mi glumci to rješavamo tako što ulazimo u psihologiju likova koje igramo. Kada me pitaju za savjet ja uvijek kažem „ako želiš da komuniciraš s ljudima, pronađi posao koji ti to omogućava, kao, na primjer, šalterski radnik”. Jer, naša svijest i podsvijest su protkane željom da radimo ono što volimo. I, u onim trenucima kad ne budemo podnosili ono što radimo, nastavićemo, jer, ipak, to je ono što smo odabrali iz ljubavi.
· Da li ste zadovoljni životom glumca?
– Moram da priznam da sam veoma zadovoljan i pored mnogih uspjeha i padova koji su neminovni u životu jedne mlade osobe. Mislim da mi se dešavaju stvari koje i treba da mi se dešavaju.
· Da li čeznete za angažmanom u „pozorištu za velike”?
- Igrao sam u CNP-u u predstavi „Očevi su gradili”, igram u „Zetskom domu”, u Tivtu. Šta da vam kažem? Smatram da ono što vam se dešava u životu ima smisla. Kao da smo na testu. Dakle, ako sam dio Gradskog pozorište to je ili moj izbor ili je to neki test. Više se bavim time šta raditi sa vremenom koje imam na raspolaganju, nego da čeznem za nekim „velikim” naslovima. Uvijek se rado odazovem svakom pozivu i poštujem svako pozorište.
· Što Vas čeka na početku ove godine?
– Započeli smo probe za predstavu koju radi Boris Liješević. Čeka me i premijera filma Milana Karadžića „Biser Bojane” koji smo snimali u septembru i oktobru. Svi se radujemo Liješevićevom dolasku u Gradsko.
S.ĆETKOVIĆ


Djeca ne praštaju foliranje

· Nerijetko za Vas kažu da ste ostvarili divne uloge u dječjim predstavama. Da li je to neki poseban talenat ili navika koju ste stekli rastući sa braćom i sestrom?
- Za djecu je teško igrati. Ona su surova, a, mi glumci smo pomalo „našpanovani” na te osjećaje i tačno znamo kad publika nešto prati. Osjetimo kad mališanima koji dođu na predstavu nešto nije jasno i kad im se nešto sviđa ili ne sviđa. Sa djecom je to uvijek hod po ivici. Kad im se dopada – reaguju, kad im se ne dopada, ne reaguju. Ne praštaju foliranje. To sam najbolje osjetio sa predstavom „Kinez”. To je na neki način eksperiment, jer se nas troje susrećemo sa interesantnim ulogama. Tim ulogama se vraćamo iskonskim vrijednostima i njihovo igranje može da bude čarobno.