I sam Ivo Andrić je rekao: „Radujte se. Jedan minut čiste radosti vrijedi i znači mnogo više nego sati i dani naših čežnji i patnji”. Ovim riječima našeg nobelovca glumica Vjera Mujović uputila je božićnu i novogodišnju poruku čitaocima „Dana” i svim građanima Crne Gore. U ovoj sezoni Vjera je angažovana u više pozorišnih predstava u matičnom Narodnom pozorištu i ostalim srpskim teatrima.
– Upravo sam odigrala Ismenu, koja je čisto načelo uzvišene normalnosti, principa života nad pogibeljnošću opstanka, nad uništenjem razuma, nad stratištima, nad borbom, ludilom, kaže Vjera, koja u kultni skadarlijski „Guli” u kome je nastao razgovor za naš list stiže nakon spuštanja zavjese na Velikoj sceni srpskog nacionalnog teatra, gdje je na katolički Božić još jednom zablistala u „Antigoni”.
● Koje Vam je svetkovanje Božića posebno ostalo u sjećanju?
– Drago mi je što je naš Božić po starom kalendaru i tako uvijek imam dva Božića. Prije ne znam koliko godina bila je jedna anketa na TV Studio B s pitanjem: Kada ste se poslednji put veselili? Tu, ispred „Beograđanke”, fine gospođe, dame, rekle su da ne znaju kada je to bilo, da se davno nisu veselile zbog krize, a slično su odgovarali i dobro obučeni muškarci, nalazeći razloga u besparici itd. Naišao je onda jedan visoki mladić, Krajišnik po akcentu, i kada su njega upitali kada se posljednji put veselio rekao je: „Sinoć. Kupili smo jedno pivo u plastičnoj boci i jednu koka-kolu i nas petoro se u našoj sobi veselilo”, rekao je mladić. On i njegova drugarica nisu se žalili na nemaštinu, krizu, terorizam, ni na ratove... Mariengof je rekao da se ljudi rađaju srećni ili nesrećni. Ova cijela digresija je zbog misli da treba da se vratimo iskonu – imamo baš povod da budemo srećni i da se veselimo – Božić, osim kada mi sami sebi damo povod. Ja sam rođena u aprilu i najviše volim Vaskrs, zbog proljeća i zbog vaskrsenja i najčešće sam za ovaj najveći hrišćanski praznik u Crnoj Gori. A, za Božić me vezuju daleka putovanja i odvojenost od porodice. Ponekad je neka sjeta i čežnja, ali, eto, i sama sebi dozivam ono dvoje mladih ljudi iz ankete i sjećam se Andrićeve misli.
● Čime ste profesionalno obilježili kraj 2016. godine?
– Nedavnim jubilernim 50. izvođenjem Dostojevskog, komada „Zli dusi” i naravno premijerom velike predstave Ljubiše Ristića „Tajna Crne ruke” gdje igram tri lika, Gavrila Principa, Magu Magazinović, prvu ženu profesora filozofije u Srbiji, prvu novinarku i začetnicu modernog plesa i socijalistkinju Julijanu koja čeka republiku. I ja sam ljevičarka. U ovoj sezoni igram u najdugovječnijoj predstavi u Narodnom pozorištu „Velikoj drami” za koju su uvijek sva mjesta rasprodata unaprijed, pa su tu „Naši sinovi” i sa Radom Đuričin na sceni Kulta „Čovjek čovjeku”. Spremam značajan projekat i već sada u januaru pred nama su probe, ali detalje ne mogu za sada da otkrivam.
● Bili ste angažovani i na proslavi srpsko–švajcarskih prijateljskih odnosa u Švajcarskoj?
– Riječ je o proslavi 100 godina uspostavljanja diplomatskih odnosa Kraljevine Srbije i Švajcarske. Bio je u Cirihu na proslavi i nasljednik Jevrema Grujića, moj divan prijatelj Lazar Šećerović koji je u beogradskoj palati svojih predaka otvorio privatni muzej u kome se odigravaju i pozorišne predstave i razni društveni i kulturni sadržaji. Jevremov sin Slavko Grujić bio je 1916. godine prvi srpski ambasador u Švajcarskoj. Svečanost na kojoj sam kazivala Poslanicu apostola Pavla, predstavljala knjigu „100 godina Srba i Švajcaraca”, koju sam vodila, bila je u hotelu „Adler”, održana je uz pomoć naše krovne organizacije Saveza Srba i Udruženja „Arčibald Rajs”. Prisustvovala je i sadašnja ambasadorka Srbije Snežana Janković, a ovaj značajan događaj pratili su mediji obje zemlje.
● Po povratku dočekala Vas je vijest da je najzad raspisan konkurs za upravnika Narodnog pozorišta u kojem glumite. Šta se dešava?
– Kako je govorila Ljubinka Bobić: „Mene ništa ne pitajte. Naše je da glumimo, a ne da se bavimo politikom, i ko nam je upravnik, a ko nije”.
● A imate li komentar na rad novog ministra kulture Vladana Vukosavljevića?
– Za njega ja imam samo riječi hvale. Dok je bio gradski sekretar za kulturu Beograda konkretno sam sarađivala s njim na projektu „Negujmo srpski jezik”. Fantastičan projekat koji je dobio i mnogo šire razmjere i jako je važan, kao dio našeg nacionalnog i kulturnog identiteta. To je početak. Jezik je stub kulture jedne nacije. Mnogo javnih ličnosti se slikalo s Pravopisom i gramatikom srpskog jezika i to nije bila reklama, već podsjećanje na njegovanje srpskog jezika. Projekat je uključio i duhovite video-klipove s jezičkim greškama i pravilnostima, a njegov dio je predstava „Čovjek čovjeku”. Ko bolje čuva jezik, nego pisci, a Rada Đuričin i ja pričamo priče velikana srpske književnosti.
● Uključili ste se u veoma zanimljiv projekat koji na poseban način donosi stradalništvo Jasenovca?
– Projekat je vezan za izraelski Memorijalni centar holokausta Jad Vašem i Institut za Jasenovac u Njujorku. Uradila ga je Vukica Mikača kao kulturu sjećanja na žrtve Jasenovca. Ona je sa mnom i Anom Sofrenović napravila seriju fotografija za tu izložbu koja će biti u Ujedinjenim nacijama u januaru. Na temu Jasenovac prikazuje se bol, stradanje, nepravda... Uz fotografije biće izložene i skulpture u projektu kulture sjećanja na jasenovačke žrtve.
M.Njeguš


I mama u klubu

● Porodičnom klubu pisaca dakle Trifunu, Ivanu i Vjeri Mujović pridružila se svojom knjigom prvjencem i Vaša mama Ljiljana?
– Upravo tako. Mama je napisala knjigu o bazičnoj komunikaciji među ljudima. Dakle, bazičnom razumijevanju da se sam sa sobom sastaviš, kada pročitaš knjigu pod naslovom „Ja mislim ono što ti ne misliš”. Moj tata je objavio najviše, pet knjiga do sada, ja dvije, moj brat Ivan jednu o Svetom Aleksandru Nevskom. I sada smo svi, kako ste rekli „u klubu” (smijeh).


Beograd je oduvijek centar kulture

● I dalje umjetnici iz Crne Gore svoje mjesto traže pod kulturnim nebom Bograda, kao i u eks Jugoslaviji, kada su stizali iz svih republika?
– Sada više nije Jugoslavija, nego region, odnosno regionalna saradnja. Nije šija, nego vrat. A Beograd je bio i ostao kulturni centar regiona. Pogledajte samo koliko zbivanja je u gradu svaki dan tokom cijele godine i nije čudno što i dalje umjetnici dolaze. Putovanja su bila normalna i prije pet vjekova, a kamoli danas kada je sve lako. A, mene je baš briga ko je odakle, iako se mi nasuprot globalizmu, umrežavanju, tehnologijama i dalje dijelimo. Uvijek su ljudi hrlili u metropole i ne vidim tu ništa čudno, a Beograd je bio i ostao kulturni centar i Balkana i eks jugoslovenskog prostora. Kao što rekoh, pogledajte koliko je kulturnih dešavanja u ovom gradu, a drago mi je što ih je sve više i u Crnoj Gori.