PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Prvih nekoliko mjeseci Novakovićeva vlada bavila se finansijskim problemima da bi potom došao na red početak izrade ustava. Na sjednici Narodne skupštine u novembru te godine kralj je u prestonoj besjedi govorio o potrebi promjene ustava, čime je dato zeleno svjetlo da se prethodno na skupštini odluči da se tome pristupi.
Uz rad na sačinjavanju studije o preobražaju zemlje, čemu je posvetio dosta pažnje, Novaković je razvio i snažnu nacionalnu politiku usmjerenu na ojačavanje položaja srpskog naroda u Staroj Srbiji, a zatim je bio okrenut i poboljšanju savezničkih odnosa sa balkanskim zemljama, prije svega sa Crnom Gorom. Posebno je, međutim, važno što je pokazivao iskreno raspoloženje da se što jače nasloni na Rusiju, čime bi se prestalo sa dotadašnjim austrofilstvom u državnoj politici kome su bili naklonjeni i kralj Aleksandar i njegov otac. Preduzeo je i niz mjera da odbrani zemlju od diskriminatorskih ekonomskih radnji Austrougarske. U februaru 1896. godine u svom izlaganju u Narodnoj skupštini upravo je stavio akcenat na potrebu ekonomske emancipacije Srbije bez koje, kako je rekao, i sama politička nezavisnost može doći u pitanje. Zbog toga se na prvom mjestu založio za izgradnju timočke željeznice. Linija koja bi išla od Kladova do Niša, spojena sa rumunskim željeznicama, zapravo bi se vezala za balkansku željezničku mrežu. Niš bi, po njegovom mišljenju, mogao postati središnja tačka željeznica koje bi vezivale istočne evropske željeznice sa Egejskim morem, a mogle bi se odatle željeznice centralne Evrope vezati sa Jadranskim morem. To bi Srbiji otvorilo nesmetani izvoz što bi za zemlju bilo od ogromnog značaja. Novakovićeva politika je, međutim, nalazila sve manje podrške kod kralja Aleksandra. Neposredno pošto je u decembru 1896. godine iznio pred Skupštinu „predlog za drugo formalno rješenje za promjenu ustava”, čime bi se prikrajčile sve prethodne radnje za njegovo usvajanje, i poslanici to prihvatili, kralj je odbio da da saglasnost pa se Novaković odlučio na podnošenje ostavke. Iako se mogu uzeti u obzir još i neki drugi razlozi za opredjeljenje kralja Aleksandra i njegovog oca da se iznudi pad Novakovićeve vlade, kao, na primjer, odluka kralja Aleksandra da bez dogovora sa vladom odlikuje visokim srpskim ordenom bosanskog ministra Kalaja, i to baš u vrijeme krize u zvaničnim srpsko-austrougarskim odnosima, može se slobodno zaključiti da je ponašanje Dvora u ustavnom pitanju bilo u tome od najvećeg uticaja. To je bio i težak udarac Naprednoj stranci koja je bila do tada u dobrim odnosima sa dinastijom Obrenović i pružala joj podršku. Svoje neraspoloženje Novaković je pokazao i time što je odmah napustio Naprednu stranku i obustavio i dalje izlaženje lista Videlo.
Novaković je, međutim, bez dvoumljenja prihvatio 1897. godine ponudu Vladana Đorđevića, koji je bio blizak Dvoru, da u naredne četiri godine ponovo predstavlja Srbiju u Carigradu, jer ga je to odvodilo u jedan poznati ambijent u kojem je krajem osamdesetih godina stvarao osnove za nacionalni rad svoje zemlje među Srbima u evropskoj Turskoj. Bila je to prilika da još energičnije radi na jačanju školstva među Srbima i da se bori za otvaranje novih vladičanskih mjesta. Ovoga puta suočio se sa velikim nasiljima Albanaca nad Srbima u Staroj Srbiji o čemu je sastavio značajnu dokumentaciju sa čijim podacima je upoznao predstavnike sila u Carigradu. Međutim, prije isteka mandata bio je upućen u ljeto 1900. godine na poslaničko mjesto u Pariz, a poslije samo nekoliko mjeseci, u novembru 1900. bio je odatle premješten u Petrograd. Ovo poslednje bilo je naročito važno za kralja Aleksandra zbog njegove nepopularne ženidbe sa dvorskom damom Dragom Mašin, zbog čega mu je bila važna podrška ruskog cara, a zatim i uloga koju je u tome imao da odigra Stojan Novaković kao ličnost veoma uvažavana u ruskim političkim krugovima.
Već na početku svog mandata u Rusiji Novaković se suočio sa inicijativom kralja Aleksandra da u cilju pribavljanja podrške u zemlji promijeni ustav iz 1869. godine, s tim da bi novi, koji bi u izvjesnoj mjeri bio zasnovan na Novakovićevom konceptu iz 1896. i sa predviđena dva doma, bio izglasan eventualnim zaključenjem naprednjačko-radikalskog sporazuma. Kraljevu ideju je prihvatio dio naprednjaka i radikala, ali je Novaković ostao izvan. Novi ustav iz 1901. godine nije, međutim, smirio unutrašnje stanje pa ga je kralj državnim udarom u aprilu 1903. godine suspendovao. Ni tada kao ni prije toga Novaković nije imao želje za političkim djelovanjem. Majski prevrat 1903. godine i dovođenje dinastije Karađorđevića i vraćanje ustava iz 1888. godine je, međutim, promijenilo njegovo raspoloženje iako nije odobravao brutalni obračun sa poslednjim Obrenovićem. Prihvatio je ideju da naprednjaci učestvuju na izborima za novu skupštinu.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.