Piše: Veselin Lazarević
Gavrilo Princip je poticao iz siromašne srpske porodice. Pripadao je organizaciji „Mlada Bosna”, koja se zalagala za oslobođenje i ujedinjenje južnoslovenskih naroda.
Mjesec i po dana prije nego što je označio početak Prvog svjetskog rata, mecima ispaljenim u austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda, Gavrilo je nosio vijenac bosanske revolucionarne omladine na sahrani čuvenog književnog kritičara Jovana Skerlića.
On i ostali zavjerenici su se pripremali u Beogradu. Svjedočenja kažu da je na vježbama gađanja u beogradskoj šumi svaki metak Mladobosanaca promašio metu...
Miloš Crnjanski je pjevao jednu novu, drugačiju rodoljubivu poeziju, u kojoj je osporio onu veličinu i sjaj Nemanjićkog dvora, i srednjovjekovnog miljea koji su voljeli, u svojoj rodoljubivoj poeziji, na jedan reklamerski način, u koje su spadali Jovan Dučić i Milan Rakić.
Već tada je rekao: „Hajdučke krvi nek se ori cik, u bici dište vidovdanski hram”, imajući u vidu ličnost i djelo Gavrila Principa.
Lik Itake nosi dimenziju užasa ratnog u Vidovdanskim pjesmama, koje su, prije svega, pjesme novog Vidovdana, a ne kosovskog. Dakle, Prvog svjetskog rata i Gavrila Principa, sa slavljenjem sirotinje i Gavrila Principa, koji je, kako kaže, sastavio sebi ime anđela i ime princa.
Crnjanskog stav predstavlja veliku provokaciju u to vrijeme. Mada su Princip i Mladobosanci u Jugoslaviji slavljeni kao heroji, mlada kraljevina Jugoslavije pokušava da se utemelji na nasleđu Nemanjićke države. Da svoj legitimitet pronađe u vremenu moćnih srednjovjekovnih kraljeva i careva. Čija se vlast prostirala sve do Peloponeza.
Miloš Crnjanski ovo nasleđe na početku odbija, slaveći, uglavnom, seljačke narodne slojeve i heroje potekle iz njih, kao što su Karađorđe i Gavrilo Princip.
Crnjanski je, u Vidovdanskim pjesmama, napao vidovdansku ideologiju, koja je u tom vremenu bila neki oblik zvanične državne ideologije.
Književni kritičari su ga oštro kritikovali povodom Itake. Čitajući, da kažem, neku vrstu detonizacije starog Vidovdana, doživljavali su to prilično dramatično. Iskreno, nije bilo lako to shvatiti. I danas kad čujete – Ne boli me, Gračanice više nema.
Međutim, treba znati da Miloš nije napao vidovdanski ideju kao ideju kosovskog opredjeljenja, već jednu vrstu izvedene forme koja je formirala ideologiju i koristila je za razne oblike društvenog, kulturnog i umjetničkog ograničavanja.
Mišljenja smo da je Crnjanski u tim stihovima iskazao jedan revolt karakterističan za generaciju kojoj pripada.
Miloš Crnjanski nije samo napadan zbog svojih provokativnih političkih stavova. Zbog specifične upotrebe interpunkcije često je bio ismijavan. Ni osobeni jezik kojim se služio nije odmah prihvaćen sa razumijevanjem.
Jezik je otadžbina književnosti. Ništa drugo nije otadžbina, nego jezik. Pisci ako ne vladaju jezikom, ne vladaju ničim.
Ko je čitao Miloševe rane priče primijetiće da on taj jezik njeguje tako da sve jezičke greške postaju, zapravo, antologijske greške. Sve to djeluje simpatično. Slobodno možemo reći da je Miloš jedini, poslije Njegoša, izgradio svoj stil, svi ostali pisci samo nadograđuju nešto što već postoji, što je i normalno.
Moram da napomenem da su čistinci smatrali da rogobatnosti u jeziku imaju i Bora Stanković, Jaša Ignjatović. A sada su jezik Bore i Jaše postali kanon za srpski književni jezik.
Crnjanski 1920. godine objavljuje „Priče o muškom”, a u sledećih pet godina se pojavljuju neka od njegovih najslavnijih djela, kratki roman „Dnevnik o Čarnojeviću” i velike poeme „Stražilovo” i „Serbija”.
U „Dnevniku o Čarnojeviću” Crnjanski se javlja sa svojim klasičnim melanholičnim tonom jedne čovjekove beskorijenosti, i to je nešto što je saglasno sa „Stražilovom”, u kojem pokazuje svu raskošnost melodioznosti stiha, dajući veliku poemu srpskoj literaturi.
U „Serbiji”, 1925. godine, Crnjanski nam daje jednu reprezentativnu pjesmu, rodoljubivog usmjerenja na potpuno novi način. Iako u srpskoj literaturi ima sijaset rodoljubivih pjesama, samo kod Crnjanskog možemo da prepoznamo jedan metafizički ton. Vrlo precizno se osjeća u stihu „Umreću zbog Serbije, a nismo se ni sreli”. To pokazuje da je Serbija metafora jednog izgubljenog doma, koji se samo kroz sjećanje, kroz čežnju, pojavljuje u svijesti čovjekovoj. To pokazuje i da Crnjanski, unutar rodoljubivog osjećanja, postavlja dublje metafizičko osjećanje čovjekove izgubljenosti u svijetu.
(Nastaviće se)