PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
U Carigradu je najviše Novakovićevom zaslugom utemeljena srpska narodnosna politika. Do kraja mandata 1891. godine on je zabilježio više uspješnih rezultata u svom radu među koje se mogu ubrojati postavljanje srpskih konzula u evropskoj Turskoj, otvaranje srpskih škola, uspostavljanje vladičanskih mjesta, slanje srpskih knjiga i udžbenika – a sve to kao najjačeg oružja za održavanje tamošnje srpske narodnosti. U Carigradu je dobro upoznao ponašanje velikih sila. Stekavši uvjerenje da je tamo preovlađujući uticaj ruske politike, to je u značajnoj mjeri uticalo na njega da se okrene Rusiji što će kasnije biti od važnosti za ukupnu politiku zemlje i njene nacionalne planove.
U vrijeme Novakovićevog boravka u Carigradu dogodile su se značajne promjene u Srbiji koje su nagovijestile početak novog razdoblja. Poslije izbora održanih 1888. godine u kojima su radikali dobili najveći broj poslanika u Skupštini, i donošenja novog ustava, demokratskog po svojoj suštini, i zatim abdikacije kralja Milana u martu 1889. godine u korist maloljetnog sina Aleksandra (namjesništvo je u njegovo ime upravljalo zemljom), vlasti su najveći broj svojih državnih poslova obavljale u Narodnoj skupštini, najprije vanrednoj a zatim redovnoj. Nizom zakona koje su donijeli smanjivali su ulogu centralnih vlasti za račun okružne i sreske samouprave. Stabilna parlamentarna većina omogućavala im je da sprovedu sve što su htjeli. Mali broj liberala i izostanak naprednjaka u pravom smislu im nijesu mogli biti opozicija. I u spoljnoj politici a isto tako i u sprovođenju nacionalnog programa došlo je do promjena. Ubrzano su se približavali Rusiji, dok su aktivnost usmjerenu ka Staroj Srbiji nastojali u znatnoj mjeri da rašire i ojačaju. Upravo to je, po njihovim objašnjenjima, bio razlog da je Stojan Novaković bio 1891. godine opozvan iz Carigrada i na njegovo mjesto postavljen general Sava Grujić koji je uživao značajnu podršku u Rusiji.
Novaković je vrativši se u Beograd bio izvjesno vrijeme izvan državne službe ali je zato pažljivo pratio zbivanja na političkoj sceni posebno u partijskom životu zemlje. Nije bio iznenađen sve jačim pritiskom mladog kralja na radikale i u tom cilju favorizovanja liberala. Na martovskim izborima 1893. godine iako su i liberali i naprednjaci dobili malo poslanika (naprednjaci samo dva) zbog povjeravanja vlade liberalima, naprednjaci i radikali napustili su skupštinu koja je tako ostala bez opozicije. Bila je to prava prilika za kralja Aleksandra da državnim udarom razjuri namjesnike i ministre i da uzme vlast u svoje ruke. Na novim izborima koji su odmah uslijedili, i na kojima su pobjednici bili radikali, Novakovićevi naprednjaci dobili su nešto više poslanika (jedanaest) a on sam bio je među njima. Na prvoj junskoj sjednici skupštine Novaković je posvetio svoje izlaganje ekonomskom položaju Srbije u svijetlu njenih nepovoljnih trovinskih ugovora zaključenih 1881. i 1892. godine sa Austro-Ugarskom. Za prvi ugovor kazao je da su srpski pregovorači imali „sablju za vratom”, ali da su ga morali zaključiti po svaku cijenu u interesu poboljšanja srpskog izvoza. Veliku nadu polagali su tada u građenje željeznica, a vjerovalo se da će poslije deset godina na koliko je ugovor važio, prilike za Srbiju biti povoljnije. Novaković, međutim, nije mogao sakriti svoje razočaranje zbog toga što ni novi ugovor iz 1892. nije bio kvalitetno bolji od prvog bez obzira na promijenjeno stanje. To je pripisivao i greškama koje je učinila srpska strana u toku proteklih deset godina. Tražio je zato da se radi na tome da sledeći ugovor bude bolji ali je znao da će sve zavisiti od toga da li će Srbija voditi ‘’bolju politiku’’. Bila je to svojevrsna kritika dotadašnje zvanične politike.
Novaković je bio, isto tako, sve do burnih zbivanja u Srbiji tokom 1894. godine, prije svega novog državnog udara kralja Milana i kralja Aleksandra, promjene ustava i vlade, i njihovog sve većeg raspoloženja da se oslobode radikala i približe naprednjacima, kao i teške ekonomske situacije u zemlji koju je trebalo pod hitno srediti. On je tada bio predsjednik Državnog savjeta i zastupnik šefa Napredne stranke Milutina Garašanina koji je bio poslanik u Parizu. Prihvatio je, međutim, ponudu kralja Aleksandra da sastavi svoju vladu od koje se moglo očekivati da će doprinijeti stabilizovanju stanja u zemlji. Imao je plan da svoj mandat iskoristi da preuredi upravljanje zemljom umanjivanjem autoriteta vladara, ograničenjem samoupravnih tendencija karakterističnih za prethodnu radikalsku upravu, uvede centralizaciju u zemlji i ojača ulogu Skupštine koja bi se sastojala od dva doma i još niz mjera. Sve to učinio bi na osnovu novog državnog ustava koji bi zatim donio. Cio taj program zadat pod naslovom Jedan srpski ministarski program prihvatio je kralj u julu 1895. godine pošto je to bio uslov da Stojan Novaković sastavi svoju vladu.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.