PREVEO I PRIREDIO: SLAVKO ŠĆEPANOVIĆ
Okolnosti su se promijenile. Ja sam osuđen. Dovezli su me 5. januara 1828. godine iz Peterburga u Čitu, gdje sam, na kraju, pripojen drugovima po izgnanstvu i zatočeništvu koji su prije mene boravili u izgnanstvu.
Šta se događalo sa Puškinom po raznim mučilištima, u vremenu mog života u izgnanstvu, ja tačno ne znam. Znam samo i osjećam da me on prvi sreo u Sibiru srdačnom riječju. Na sam dan mog dolaska u Čitu pozvala me je prema ogradi A. T. Muravjeva, i dala mi list papira na kojem je nepoznatom rukom bilo napisano:
Moj mili, moj pravi prijatelju!
I ja sudbinu svoju blagosiljam,
Kad se pred domom usamljenim
Tužnim snijegom zatrpanim,
Oglasilo tvoje zvono veselo.
Pskov, 13. decembra 1828. godine.
Veselo je u meni odjeknuo Puškinov glas! Ispunjen dubokom, životvornom zahvalnošću, nijesam mogao da ga zagrlim kao što je on grlio mene kad sam ga ja prvi posjetio u izgnanstvu. Avaj, ja ne mogu da stegnem ruku toj ženi, koja je tako radosno žurila da me utješi sjećanjima prijatelja. Ali, ona je shvatila moje osjećanje bez ikakvog ispoljavanja, potrebnog možda drugim ljudima, u drugim okolnostima. A Puškiinu se, vjerovatno, tada više puta štucnulo. Ubrzo me je Aleksandra Muravjeva, kroz rupu na ogradi, obavijestila da je list dobila od nekog svog poznanika, pred sam polazak iz Peterburga. Čuvala ga je i krila sve dok je uspjela da mi ga preda. Bila je veoma zadovoljna što je ispunila zadatak pjesnika.
Po mom dolasku u Tombolsk, ja sam te stihove poslao Pletnjevu, i oni su bili štampani. A 1842. godine moj brat Mihail je u Pskovu pronašao original tih stihova, i on se sada čuva sa ostalim dokumentima u mojoj zavjetnoj riznici.
U našem svojevrsnom zatočeništvu ja sam s ljubavlju pratio stalni pjesnički razvoj Puškina. Mi smo dobijali skoro sve književne časopise koji su povremeno izlazili, i sa zadovoljstvom čitali sve Puškinovo što se tamo pojavljivalo. U pismima mojih ukućana i bivšeg direktora Energeljda, koja su dopirala do mene i iza Bajkala, uvijek sam nalazio po neku informaciju o Puškinu. Naš bivši dikrektor mi je poslao Puškinove stihova „19. oktobar 1827. godine“:
Bog vam pomogao, drugovi moji,
I u životu, i carskoj službi,
I na veselim zabavama vašim,
I u slatkoj, tajanstvenoj ljubavi!
Bog vam pomogao, drugovi moji,
U vašoj životnoj sreći i u tuzi,
U tuđoj zemlji, i u samoći,
I u provalijama mračnim!
Prolazile su godine. Malo je što prijatno dopiralo do nas. Na zapadu je sve išlo teškim putem. Mi smo, grešni izgnanici, stajali kao stubovi pored puta, u koje se, možda, ponekad poneki putnik i zagleda, ali produži dalje istim korakom i u istom pravcu.
Do nas su ponekad dopirale novinske, i ne samo novinske, informacije. Tako je, u januaru 1837. godine, naš zatvorski ađutant Rozenberg, vrativši se sa odsustva, svratio u moju sobu. Ja sam se obradovao i odmah ga zasuo pitanjima o mojim ukućanima, rođacima i prijateljima sa kojima se sretao u Peterburgu. Odgovarajući na moja pitanja, on je nekako neodlučno, i kao slučajno, pomenuo Puškina. Ja sam se istog momenta uhvatio za to, meni uvijek drago ime, i pitao ga: Gdje se sa njim srio? Kako živi? I slično... Rozenberg me saslušao, malo se zamislio, a onda
rekao: „Ne mogu od vas ništa da krijem. Vašeg prijatelja više nema! On je ranjen u dvoboju sa Dantesom i nakon dva dana je umro! Ja sam prisustvovao njegovom opijelu uoči mog odlaska iz Peterburga“.
Kad sam čuo tu tužnu vijest, u počeku sam je kategorički odbacio. Nijesam mogao da vjerujem. Bio sam zapanjen. Nijesam mogao da shvatim da je Puškin morao da umre u mladim godinama, sa svojim željama i nadama. Za mene je to bio udarac groma iz vedrog neba. Sva tuga mi je pala na srce.
Toga i narednih dana u našem logoru govorilo se samo o smrti Puškina, o našem velikom, opštem gubitku. Svi naši razgovori su se završavali istim zaključkom: Njega više nema! Niko ga ne može vratiti! Sudbina je tako htjela!...
U tim teškim trenucima tuge i bola, ja sam tješio sebe time da pjesnik ne umire, i da će moj Puškin uvijek biti živ za mene, i za sve one koji su ga kao ja voljeli, i za sve koji umiju da ga vide živoga u njegovim besmrtim književnim tvorevinama.(KRAJ)