U Srbiji nikad nije dosadno, dušebrižnika na sve teme i na sve strane. Eto sada su skočili, prave analize šta znači postrojena jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije na svečanom dočeku šefa ruske obavještajne zajednice Nikolaja Patruševa. Da li je to neko novo približavanje Srbije Rusiji, zašto takvog dočeka nije bilo prilikom prethodne posjete gospodina Patruševa? I zašto policija ima crvene akslbendere na uniformama, a Vojska Srbije ima žute, tj. zlatne? Da nije možda, ne daj bože, ministar Nebojša Stefanović više sklon „crvenima”? Ili to Srbija na taj način šalje diskretne poruke Briselu i Vašingtonu? Ne znam, možda i šalje, a možda dušebrižnici misle da je trebalo da postrojimo nekoliko policajaca iz kvarta, sa Novog Beograda: Mitu, Žiku, Peru i Đoku... Onako u pohabanim uniformama i u cipelama koje se raspadaju. S podignutim pendrecima pod uglom od 45 stepeni u znak svečanog pozdrava. Muški bi to izgledalo.
Pretpostavljam da dušebrižnici sada, na osnovu TV snimka, prebrojavaju i broj pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, koji su bili postrojeni na svečanom dočeku gospodina Patruševa, jer brojke svašta govore. Možda se prebrojava i broj članova orkestra, jer se na temelju broja duvača, gudača i bubnjara može zaključiti cjelokupna borbena gotovost Ministarstva unutrašnjih poslova države Srbije. Tako je meni svojevremeno, na početku novinarske karijere u „Poletu”, rekao jedan od oficira JNA zadužen za štampu u komandi Pete vojne oblasti u Zagrebu kada sam ga zapitao koliko je ljudi zaposleno u orkestru te vojne oblasti. E, nećeš majci da znaš koliko duvača i gudača mi imamo. Ugrožavaš bezbjednost SFRJ. Godine su prolazile pa sam sa tugom u očima i bolom u srcu spoznao da su od komunista gori samo antikomunisti. Posuđen zaključak. Od Triglava do Vardara. Zato smo i propali.
Kažu dušebrižnici opšte prakse da strogo moramo da vodimo računa o nivoima posjete inostranih gostiju, da se protokol mora toga striktno držati. Slažem se, ali se nešto pitam da li su naši domaćini na Zapadu, posle 1991. godine, vodili računa o nivoima posjeta naših političara i državnika kada su dolazili u zapadne prestonice? Kada je Tito dolazio u Vašington, onda je Džon Kenedi slao po njega u vazduhoplovnu bazu „Endrjus” predsjednički helikopter da ga doveze na travnjak ispred Bijele kuće. Helikopter slijeće, Tito izlazi, čekaju ga Kenedi i Žaklina, na travnjaku je postavljen bijeli plato sa mikrofonima i grbovima SFRJ i SAD. Odjekuju počasni plotuni iz artiljerijskih oruđa, postrojena su i sva četiri vida američkih oružanih snaga: Kopnena vojska, Mornarica, Vazduhoplovstvo, Marinci i Obalska straža. Kada je Tito „Galebom” početkom pedesetih godina išao u posjetu Velikoj Britaniji na gatu u Londonu čekali su ga Vinston Čerčil i britanska kraljica Elizabeta Druga. I odred britanske ratne mornarice. Za vrijeme plovidbe „Galeba” vodama Sredozemlja u svečanoj pratnji bile su dvije britanske krstarice i nosač aviona. Kako smo to brzo zaboravili. A naši političari kada idu u službene posjete Zapadu pristaju da ih primaju zamjenici pomoćnikovih pomoćnika. Nigdje svečanog stroja svih vidova oružanih snaga, nigdje počasnih plotuna, nigdje svečanih platoa, besprekorno ošišanih marinaca i zelenih travnjaka. Čuo sam da su neke naše državnike iz DOS-a uvodili u Bijelu kuću kroz podrum i one pomoćne prostorije gdje 24 sata borave dežurne i stalno akreditovane novinarske ekipe. Pa skoči dolar, ili padne jen, eto ti ga ministar finansija SAD mora pred novinare. U pet sati ujutro. Ili neki zlikovci premlate u nekom kafiću u Evropi nekoliko američkih marinaca. Hop, eto ti ga pomoćnik zamjenika za Evropu i Evroaziju da pruži objašnjenje novinarima. I onda hop, gospodo, sačekajte da prvo prođe delegacija iz Srbije. Ma nije važno, jer kažu da je protokol samo forma. Možda, ali u diplomatiji je protokol zapravo i suština. Uz reciprocitet, koji je biblija moderne diplomatije. Naravno, ako ta diplomatija uopšte pretenduje na uvažavanje nje i države koju predstavlja.
Šta da radimo, nema „Galeba”, nema Tita, a sada smeta i Mita. U svečanoj policijskoj uniformi.
A vojna tajna o kojoj sam govorio na RTS-u? Ma to je obična Platforma za kontakte sa predstavnicima američke vojne obavještajne službe, DIA. „Platformica” pod kodnom šifrom „Kontinental”, sa pet velikih poglavlja, donijeta u Beogradu 15. oktobra 1997. Dokument, koji nigdje nije bio zaveden i čuvan je u najvećoj tajnosti. Dokument o kojem pojma tada nisu imali ni Slobodan Milošević, ni Vrhovni savjet odbrane SRJ. Dokument kojim Amerima dozvoljavamo uvid u organizaciju Službe bezbjednosti u vojsci, ali i mnoge druge „stvarčice”, a zauzvrat oni će nama otkriti njihovu organizaciju. Pošto ćemo mi, naravno, napasti Teksas ili Kaliforniju. I sve dogovoreno sa šefom DIA generalom P. M. Hjuzom u prvoj polovini 1997. Prethodno je kontakt ostvarila SDB Srbije.
Još smo dobro i prošli...
wwwiskra.co
Autor: Miroslav Lazanski