Zaljubljenik u kaubojske filmove, život, porodicu, ljude, putovanja i nadasve Boga, osamdesetdvogodišnji hadži Milorad Bato Pavličić i u devetoj deceniji živi život punim plućima. Životna priča koja ga prati mnoge bi navela na odustajanje, ali ne i Bata. Sa devet i po godina se „susreo” sa nagaznom minom, imao 26 operacija, amputirana mu je desna noga već 15 godina, lijeva ukočena, lomio je kuk... Ipak, nije to Batu Pavličiću smetalo da proputuje kroz 25 država, da igra fudbal, vozi bicikl, da ne propusti nijedno sportsko okupljanje, druženje, zabavu... Uvijek je među prvima volio da zapjeva, zaigra crnogorsko kolo a, kako kaže, volja za životom i vjera u Boga su ga i održali. O njegovom bi se životu, saglasan je Bato, i roman mogao napisati, a kad bi ga on pisao počeo bi priču kao devetogodišnjak kome je jedan naizgled sasvim običan dan, 13. januar 1945. godine, promjenio život iz korijena. Nagazivši na minu, Batovo djetinjstvo dobija potpuno novo značenje, a borba za život postaje jedina preokupacija. Kako sa ponosom ističe, te mine su 1945. godine rušile mostove ali njega nisu uspjele.
- Sjećam se tog 13. januara 1945. godine kao da je bio juče. Bio je rat i gotovo svi mostovi u Crnoj Gori su bili porušeni, među njima i taj most na 150 metara od moje kuće. Pošao sam tog jutra sa par drugova da kupimo pomoć za partizane i došli do ruševina mosta gdje je bila postavljena jedna daska za prelaz. I taman kad smo htjeli da zakoračimo, vidim kako sa suprotne strane nailazi žena koja nosi kukuruz da ga melje u vodenicu. Bilo mi je žao da sa tolikim bremenom žena čeka da mi prođemo, pa skočim u stranu, uhvatim se rukom za ivicu džade a desnom za neki klačunar. Pokušavajući da se izvadim na tlo, noga mi zape za neku nevidljivu žicu i kad sam potegao da se iščupam ona je eksplodirala i bacila me u rijeku. Nosila me rijeka sigurno desetak, dvadeset metara. Ljudi iz vodenice su me izvadili iz vode, a kažu da me spasila jakna koju mi je sestra sašila od engleske ćebadi – priča Pavličić.
Već su se kaže Bato Pavličić bili pozdravili sa njim dok jedna strina nije postavila ruku na njegovo srce i rekla „narode, on je živ”.
- Napravili su nosila, iznijeli na put i krenuli za Nikšić u bolnicu. Jedino je od mostova još most na Carevom Lazu opstao, kuda su me i proveli do bolnice. Operisali su me cijelu noć. Nisu smjeli da mi daju narkozu zbog rane - gelera koji sam imao iza uveta pa su me „klali” na živo, vrištao sam i psovao, ne znam šta sve nisam jer je bol bio nepodnošljiv. A opet, podnio sam i to. Nastavio dalje život, vratio se školi, upisao srednju zanatsku za molera i farbara, do 1952. godine, kad sam pao sa skele pa su mi ljekari zabranili i to da radim. Sa nepunih 17 godina sam pošao u penziju. Najmlađi sam invalid rada bio u bivšoj Jugoslaviji, a inače sam civilna žrtva rada, što je dupli invaliditet – priča Pavličić.
Možda bi drugi klonuli, a Bato Pavličić iz svega izlazi još jači. Zadovoljstvo pronalazi u svakodnevnim stvarima, druženju, sportu, vožnji bicikla, putovanjima, porodici.
- Šezdesete godine sam se oženio i živio život punim plućima, dobio troje djece, uživao u svakom trenu. Međutim, povremeni fiskovi u desnoj nozi mi nisu davali mira. Dok jednog dana, 10. aprila 2001. godine, nisam završio u bolnici kod doktora Dejana Pavličića na ortopediji. Od posledica te nagazne mine, iz desne potkoljenice mi je svakodnevno po kap, dvije curila neka tečnost, dok nisam osjetio tako neprijatan miris da se više nije moglo ni sjedjeti u istoj prostoriji sa mnom. U bolnici sam čuo doktore kako nešto šapuću. Rekao sam da kažu sve što imaju naglas i rekli su da moraju da mi amputiraju desnu nogu. Sve što sam pitao bilo je moraju li obje, rekli su ne, samo jednu i pitali me kad to da učine. Rekao sam odmah, da ne čekaju ni tren. Trebalo je vremena da se priviknem na protezu i otežane uslove života - priča Pavličić.
Porodica, društvo, komšije, poznanici, uopšte ljudi iz okruženja činili su, kaže, da mu život bude podjednako mio kao i prije 10. aprila.
- Držao sam se dobro, dvadeset godina sam igrao fudbal na sportskim poligonima, bio golman, plivao sam, vozio bicikl, ništa mi nije smetalo, a u svoje vrijeme sam dobro i plesao. Volio sam da zapjevam i prvi zaigram. Imao sam odlično društvo koje ako ja nisam mogao da idem na fudbal nisu išli ni oni, uvijek su se vodili mojim mogućnostima. Znali smo da pješke odemo do grada, to je skoro tri kilometra i da se vratimo bez problema. Ljudi su me voljeli i vole me i sad. Kad god i gdje god da se skupimo tu je zagarantovana dobra i pozitivna energija. Svak je znao da se šali na svoj račun i to nas je i održalo - priča Pavličić.
U jednom trenu, sjeća se Bato Pavličić, poželio je nešto više. Poželio je da se „približi” Bogu i zahvali mu se za sve što je za njega učinio. Kada je sa suprugom obilježio zlatnu svadbu, 50 godina braka, otišli su na put do Jerusalima i vratili se ne samo duhom bogatiji već i bogatiji za titulu- hadži.
- Prošao sam kroz cijeli Jerusalim pješke, ništa nisam htio da propustim, niti sam kome dozvolio da primijeti da nešto ne mogu. Bila mi je želja da posjetim grob Isusa Hrista i poklonim se najvećoj svetinji hrišćanstva - ponosno ističe Bato Pavličić.
Od tada je, kaže, obišao 25 država i sve svetinje u njima. Sada mu je prva na spisku želja Bugarska.
- Prije mjesec i po dana mi je sin došao iz Njemačke i poželio da ode do Manastira Ostrog, naše najveće svetinje i pošao sam sa njim. Eto koliko stepenica ima do gornjeg manastira, svaku sam samo sam prešao. Bog i Sveti Vasilije Ostroški i svi sveci me čuvaju. Zato u njih toliko vjerujem. Pritom, taj put do Ostroga mi je bio otežaniji nego ijedan prije jer sam u aprilu ove godine imao još jednu nezgodu, 26. operaciju po redu. Pao sam i polomio kuk na dva mjesta. Sjećam se kad me je kćerka povela u bolnicu da su posle pet minuta kola već bila spremna da me voze za Nikšić. Opet sam završio u rukama doktora Dejana Pavličića, u onoj istoj sobi gdje mi je prije 15 godina i 14 dana amputirana noga. Nije mogao da vjeruje da sam se sjetio sobe, a kako bih je i zaboravio. Neizmjerno sam mu zahvalan na svemu što je za mene učinio - iskren je Pavličić.
Kako je naglasio, volio bi kad bi ljudi više vjerovali u Boga i kada bi se u teškim trenucima makar i na tren sjetili životnih poteškoća Bata Pavličića iz kojih je uz pomoć vjere i želje izašao bolji i jači i koga elan i volja za životom nisu napustili ni u devetoj deceniji.
- Vjerujte i vjera će vas spasiti - poručuje Milorad Bato Pavličić.
S.RADEVIĆ
Poklonili se moštima Svete Petke
Od 25 država koliko je obišao, najveći utisak na njega ostavila je Rumunija.
- U Rumuniji sam bio u martu ove godine sa suprugom, a povod je bio obilazak mošti Svete Petke koja je naša krsna slava. Bila nam je želja da joj se poklonimo i to smo i učinili. Kad sam došao kod Svete Petke desilo se nešto nevjerovatno, stavio sam svoju na ruku Sv. Petke i ruka mi je odskakala kao da se rukuje sa mnom. Došao je sveštenik i pitao me kako se zovem, rekao sam Milorad i kazao mi je da će za tri mjeseca da se moli za mene. Donijeli su mi stolicu gdje je i vladičin tron i tu sam sjedio jedno četiri, pet sati dok se služba završila. U toj svetinji ima preko hiljadu monaha i monahinja, to je zaista nešto nevjerovatno - priča Pavličić.