Izvinjavam se čitaocima „Dana” zbog greške u potpisu ispod fotografije u 15. nastavku mog nedavno objavljenog feljtona o zločinima „Handžar divizije”, iako sam uvjeren da mi dobronamjerni čitaoci ne bi zamjerili čak i ako bi izvinjenje izostalo, jer je greška toliko očigledna da joj kmetivanje nije ni potrebno.
„Zaprepašćenim” potpisnicima reagovanja na tu grešku, diplomiranom sociologu Miljanu Stanišiću, vojvodi Mileti Pavićeviću i diplomiranom filosofu i novinaru Ivanu Miloševiću, ni „i” od izvinjenja zbog ispoljene ostrašćenosti i pokušaja da me diskvalifikuju tvrdnjom da sam zlonamjerno pokušao da prevarim čitaoce „Dana”.
Nogavice mi se, doduše, malo tresu zbog toga što su ovi odani čuvari imena i djela Draže Mihailovića pozvali i američku ambasadu u Podgorici da reaguje zbog ove „morbidne legende” i proglašavanja američkih oficira Njemcima i ustašama. Nadam se, ipak, da su i Amerikanci konačno uvidjeli ko je bio Draža Mihailović, koga su decenijama slavili i dizali mu spomenike kao patrioti i antifašisti, da su shvatili ono što je Čerčil shvatio još 1944. godine, što je shvatio i njegov štićenik, mladi jugoslovenski kralj Petar Drugi Karađorđević koji je tada javno pozvao svoje borce u otadžbini da stanu pod barjak Narodnooslobodilačke vojske i njenog vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita.
A što se tiče tvrdnje potpisnika reagovanja da sam „jedan od najtvrđih predstavnika neokomunističke svijesti koja preovladava u javnosti Crne Gore”, imam samo nekolike primjedbe. Ja nijesam nikakav neokomunista već komunista koji to ne krije evo već više od 50 godina, i to ne po zanimanju i naređenju nego po ubjeđenju, jer nepokolebljivo vjerujem da osnovni, plemeniti postulat izvornog komunizma da su svi ljudi na svijetu braća i da smo svi jednaki i s jednakim pravom na život dolazimo na ovaj svijet, predstavlja i temelj hrišćanstva. U duhu toga, smatram da se niko ne rađa sa krunom na glavi i nikada ljude nijesam cijenio ni po kapama ni po značkama, ni po zvanjima ni po imanjima, već po djelima. A ako je „neokomunizam” to što ne pristajem na laž i neistinu, što neću da krijem ničije zločine i gledam na jedno oko, onda su Njegoš i Marko Miljanov prvi komunisti u Crnoj Gori, jer su oni uveli taj, kako bi rekao Mihailo Lalić, pogani običaj da se i u gori istina zbori.
Nemam ja ništa protiv toga da Stanišić, Pavićević, Milošević i njihovi istomišljenici vole Dražu Mihailovića, ali ne mogu od mene očekivati da žmurim i prećutkujem zločine koje su činili on i njegovi četnici, odnosno pripadnici „Jugoslovenske vojske u otadžbini”, baš kao što neću da žmurim ni nad zločinima koje su radili „moj drug Broz” i njegovi partizani. Čitaoci „Dana” to sigurno dobro znaju i to sam, uvjeren sam, za pola vijeka otkad držim pero u ruci potvrdio kroz hiljade novinskih tekstova, desetine feljtona i 17 knjiga koje sam objavio. Bilo je pritom, naravno, i omaški i previda poput ovog na koji su reagovali Stanišić, Pavićević i Milošević, ali se mogu zakleti na svakom i božjem i ljudskom sudu da nikada nijesam pogriješio (zlo)namjerno!
Zanimljivo je da oni nijesu reagovali na još neke fotografije iz ovog feljtona, a posebno na činjenice i svjedočenja upravo ljudi iz Semberije, Posavine i Istočne Bosne koja nepobitno govore da su se Draža Mihailović i njegovi četnici družili i ljubili i sa crnim đavolom, ako je bio antikomunista. Uostalom, zar i ova fotografija ne potvrđuje kakvu je licemjernu i podlu politiku vodio Draža Mihailović. Ako je u svom štabu, u krugu bliskih prijatelja, imao toliko Muslimana, toliko begova, kako onda dopusti da njegov, nesumnjivo najsposobniji i dugo najodaniji komandant Pavle Đurišić, napravi onaj genocidni pokolj muslimana na teritoriji Bijelog Polja, Pljevalja, Čajniča, Goražda i Foče. O tome barem postoje nepobitni dokazi i to ne u „komunističkoj, pobjedničkoj” istoriji nego u zvaničnim izvještajima koje je Đurišić slao sa „bojišta” svom vrhovnom komandantu Draži Mihailoviću. Toliko za ovu priliku o prigovoru da neopravdano optužujem četnike „za razne zločine nad muslimanima na sjeveru Crne Gore”!
Neću, naravno, poslušati savjet potpisnika reagovanja koji bi da, kao gumicom, izbrišemo i zaboravimo sve što je za minulih 70 godina napisano i otkriveno o onome što se u Drugom svjetskom ratu dešavalo na ovim prostorima. Jasno je da u istorijama koje pišu pobjednici ima velikih pretjerivanja, ne manje nego u istorijama poraženih koji pokušavaju da peru svoje grehove. Ali, svako ko hoće pošteno i istinoljubivo da se bavi tim zlim vremenom, bio prokomunista ili antikomunista, ne može zaobići desetine objavljenih tomova originalnih dokumenata i fotografija iz Drugog svjetskog rata. To ogledalo niko nikada neće moći da slomi i trajno ukloni nikakvim „novim čitanjima”, politikantskim presudama i rehabilitacijama. Znam da se praštati mora, da je to ljudski i hrišćanski, ali se, što no rekao mudri patrijarh German, zlo, bilo ko da ga je činio, nikada ne smije zaboraviti, jer onda uvijek može i da se ponovi.
Budo Simonović
P.S.
I ja, naravno, kao i potpisnici reagovanja pozivam čitaoce da pogledaju šta na internetu „piše” o „temi” našeg sporenja. Za ilustraciju, evo fotografija koja dokazuju da je moja sporna „legenda” ispod neodgovarajuće fotografije i te kako tačna.