PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
I različiti drugi oblici međusobnog povezivanja, kao što je pobratimstvo, u narodu su doživljavani kao uspostavljanje srodničkih veza, iako crkva takve veze nije priznavala. Tako je, na primjer, lokalni sveštenik obavijestio mitropolita da se u jednom slučaju otac usprotivio udaji svoje kćerke smatrajući da su on i momkov otac „braća među sobom, a to se bratstvo sastoji u tome što je djevojačkog oca brat bio djever momkovoj majci, koje oni za najveće srodstvo smatraju”.
Pretpostavljamo da je narodno insistiranje na takvim vezama bilo u funkciji jačanja srodničke i, šire posmatrano, socijalne mreže koja je pojedincu i porodičnoj grupi predstavljala oslonac u kriznim situacijama. Moguće je da je do širenja mreže duhovnih srodnika došlo u vrijeme kada su institucije poput države i crkve bile relativno slabe, pa je široko postavljen srodnički sistem preuzeo na sebe neke od njihovih funkcija, prvenstveno funkcije pružanja podrške i zaštite pojedincu i porodici.
Iako, kao što smo već rekli, crkva nije uvažavala ovako široko zasnovan sistem duhovnog srodstva, u pojedinim slučajevima bila je spremna da odstupi i od tog načela. Ukoliko sklapanju nekog braka nijesu stajale na putu kanonske prepreke, ali mu se zbog navodnog postojanja duhovnog srodstva protivila lokalna zajednica, crkva je bila spremna da ta shvatanja uvaži i da brak ne dozvoli. U jednom takvom slučaju nadležnom jereju je savjetovano: „To srodstvo moglo bi razriješeno biti, no mi nijesmo radi to činiti iz uzroka toga što ljudi prosti, ne znajući stepene srodstva čine poslije dosadu i u onakovim slučajima gdi se brak nikako ne može dozvoliti”.
Crkvene vlasti su, međutim, ponekad zauzimale i lukrativan stav prema srodničkim preprekama prilikom sklapanja braka, pa su razrješenje srodstva ponekad „debelo” naplaćivale. Tako je jedan etnograf iz Homoljskog kraja zabilježio: „Često ni blisko srodstvo, između momka i djevojke, ne može da stane na put njihovoj ljubavi. Zbog ovoga roditelji plaćaju grdne sume popovima, koji obično ovake prepone uveličavaju i otežavaju, tako da jedna svadba, gdje postoji običan stepen srodstva, košta po deset dukata; a svadba sa krvnim srodstvom, gdje je potreban blagoslov vladike, košta i po pedeset dukata. Nije rijedak slučaj, da neko proda zemlju, ili se preda zelenašu, samo da može srećno svršiti stvar”.
U agrarnim društvima ekonomska funkcija je jedna od najvažnijih funkcija braka. Stupanjem u brak uvećavala se postojeća porodica i obezbjeđivala njena ne samo biološka već i radna reprodukcija, ili se formiralo novo porodično domaćinstvo. Rano stupanje u brak, koje je jedno od obilježja srpskog društva u 19. vijeku, bilo je usko povezano sa konstantnom potrebom uvećanja i reprodukcije radne snage u domaćinstvu.
Bogatstvo seoske porodice nije se mjerilo novcem, već brojem „radnih ruku”. Veliki broj „radnih ruku” je u uslovima visoke smrtnosti porodici obezbjeđivao stabilnost, reprodukciju, ali i ugled u seoskom društvu. „Jaka”, „poteška”, „domaćinska” kuća, bila je samo ona koja nije oskudijevala u radnoj snazi. Dovođenjem nevjeste u kuću, uvećavala se, a potom reprodukovala njena radna snaga. U prilog tome govori i zapažanje Alekse S. Jovanovića: „U našem seoskom staležu djevojka se smatra za jaku privrednu činjenicu”. Ekonomski i radni potencijal djevojke istican je i prilikom ugovaranja braka. Na primjer, otac jedne isprošene djevojke je riječima – a ja ti dajem jednog dobrog ‘radenika’, preporučio ćerku budućem prijatelju”.
Etnografi su zabilježili da je u Gruži postojao običaj po kojem su momak i djevojka prije stupanja u brak polagali svojevrstan ispit pred starijim seljanima. Na tom ispitu morali su da dokažu svoje radne sposobnosti; tako je momak pred muškarcima demonstrirao svoju vještinu u pravljenju raznovrsnih alatki neophodnih za rad u domaćinstvu, a djevojka je pred ženama dokazivala svoju umješnost u kućnim poslovima.
Ekonomska funkcija bračne zajednice izražena je i u sinonimnim terminima za ženu i muža. Muškarci su za ženu često koristili izraz – domaćica, dok su žene svoje supruge nazivale – moj domaćin.
Početkom 19. vijeka godine neophodne za stupanje u brak nijesu bile zakonski regulisane, pa su u brakove ulazila i još nedorasla djeca. Otkako je 1837. godine propisana donja starosna granica, u konzistorije je počeo da pristiže sve veći broj molbi maloljetnika i njihovih roditelja u kojima je tražena dozvola za stupanje u brak prije navršetka propisanih godina. Osnovni motiv molilaca bio je ekonomske prirode. Jedna udovica je, na primjer, u molbi za ženidbu maloljetnog sina navela sledeći razlog: „Istina, ja sam i sama razumjela da nije slobodno maloljetne vjenčavati, ali me ljuta nužda na to vuče, jerbo kad pomislim kako sam teško i gorko bez ikakve pomoći ljetinu sabrala, a kako ću dogodine, kad drugog zanata sem zemljodelija ne znam”.
(NASTAVIĆE SE)