Piše: akademik Zoran Lakić
To je tema koju je nagovijestila politika. Nauka je nije prihvatila, ali ni odbacila. Dvoumi se. Debata još traje. Ali je pri samom kraju. Jugoslavija razbijena udarcima iz vana. Izvođači radova su, uglavnom, bili njeni unutrašnji faktori. Zato je „razlaz“ bio tako surov. I žrtve tako velike.
Poći ćemo prvo od političke dijagnoze: raspad zajedničke države; od „dobre volje“ naroda da više ne žele da žive zajedno.
Zanemarimo, ali nikada ne zaboravimo žrtve koje su pale i razaranja koja su svi trpjeli. Bilo ih je mnogo i premnogo. Razaranja su bila još veća. Pa posle njih, posle Dejtonskog pomirenja 1995. godine, uslijedilo je surovo NATO bombardovanje 1999. godine. Iza svega toga ostala je mržnja: skoro da je svako svakoga mrzio. Iz mrzavi se i živjelo. Ali, nije riječ o tome. O mržnjih, koja se sporo otklanja.
Mnogo važnije je odgovoriti na pitanje šta smo dobili – raspadom zajedničke države? Pored međusobne mržnje ostvarili smo – svi zajedno od Vardara pa do Triglava dug od 100. milijardi eura. Podsjećamo da su zvonila zvona na uzbunu – kada je dug Jugoslavije iznosio – 20 milijardi dolara! Samo dug „nezavisne i suverene”, Hrvatske sada iznosi 40 milijardi eura! Statistika bilježi da ni mnogo naprednija Slovenija, na primjer, još nije dosegla nivo razvijenosti iz vremena zajedničke države“ – „trule Jugoslavije!“ Makedonija još traga za svojim novim statusom – nakon „raspara“ zajedničke države. U Bosni i Hercegovini su, opet, na samoj ivici rata.
Ubjeđuju jedni druge da im je najbolje da su zajedno, kao što su bili u nekadašnjoj Jugoslaviji, koju su odbacili kao „prevaziđenu državnu zajednicu“. Itd. itd.
Srbija i Crna Gora su bile poslednji mohikanci – zajedničke države. Jedino su one imale svoje posebne države – čak i međunarodno priznate i uvažavane – i prije Jugoslavije. Imale su i to iskustvo. I iskustvo življenja u zajedničkoj državi. Utisak je da preferiraju zajedničku državu – znajući iz iskustva – sve njene prednosti. Uostalom, narodna mudrost iz daleke prošlosti – upozorava: Zajedno smo jači!
Nećemo zaobići ni evidentnu nezaposlenost koja doseže i do 20 odsto. Ona najviše pogađa mlade – tek stasale za rad. Školovane! Nekada je popularna Juga organizovala odlazak nezaposlenih na rad u susjedne države. Danas ni toga nema, već se ide „trbuhom za kruhom“ – „glavom bez obzira“. Što je još gore – ni standard zaposlenih nije siguran. Primanja penzionera su posebna priča. Zato je povećan broj socijalnih davanja i socijalnih kuhinja. Racionalna investiciona ulaganja su, bezmalo misaona imenica. Država kao da i ne postoji u bilo kojoj nekadašnjoj republici – federativne zajednice. Prisjećaju se ljudi krilatice: Nešto je trulo u državi Danskoj!
Puna istina i sudbini zajedničke države nazire se u naučnom stavu da je Jugoslavija razbijena udarcima – da kažemo – spoljnjeg faktora. Zna se i zašto! Naš poznati istoričar – evropskog ugleda – akademik Milorad Ekmečić ovako je to vidio: Jugoslaviju je 1918. godine stvorio pobjednički Zapad da ga štiti od njemačkog revanšizma i nadirućeg sovjetskog boljševizma. Kada ta opasnost bude prestala – nestaće i Jugoslavija, kao zajednička država njenih naroda. Uzaludno je bilo upozorenje. Političari su sveznalice. A vrijeme sveznalica je davno prošlo. Umjesto njih, dolazi vrijeme specijalista, uspješnu politiku kreiraju priznati stručnjaci.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.