Priredio: Veselin Lazarević
U „Glasu Crnogorca“, 2. avgusta 1888. godine je pisalo:
NOVINE O KRAKOVU
Svi ruski listovi (osim „Novosti“), , slavenski iz Austrije, osim oficioznih i dva-tri poljska, „Odjek“ i „Ustavnost“, iz Srbije, donijela su obilježje crnim vijencima i krstom, duge uvodne članke posvećene uspomeni M.N. Kratkova. Takođe, i francuski listovi, pa i najradikalniji, slave velikog pokojnika. Kada bi se pokupilo sve što je ovih dana štampano o njemu, izašle bi čitave knjige“ (...)
U Podgorici su stizale knjige i novine iz Srbije i drugih slavenskih zemalja. Daleko smo od mogućnosti da sve to saznamo, ali prezentiraćemo kratku vijest u „Glasu Crnogorca“, od 10. aprila 1888. godine:
„JAVNA ZAHVALA
G. Jovan Maučević, iz Osijeka, šalje „Neven“, Čika Jovin list, omladini osn. Škola Zeckih od
881. godine na dar – ne prestajući ga redovno šiljati i tekuće godine. Na čem se plemenitom darodavcu na tako lijepu cijelj u ime blagorodne omladine školske najsrdačnije zahvaljuje.
Podgorica, 1. april 1888.
Uprava osnovne škole“.
(…) Nekoliko godina po drugoj skupštini društva Čitaonice, saznajemo da je Mato Čakić postao gradonačelnik Podgorice, ali se nije nazivao gubernator, guverner, nego kmet. Ovo je prvi put da znamo takvu titulu, za jednog gradonačelnika u Podgorici. Poznato nam je da se u srednjem vijeku kmet nazivao kao upravitelj sela. A s krajem 1890. godine taj naziv se upotrebljava za gradonačelnika Podgorice (...).
Dopisnik „Glasa Crnogorca“ (J.B.M.) piše, kako je 6. februara 1890. godine boravio u Podgorici, i zapisao:
„Pridesio sam se ovđe prilikom svečanosti, koju je čitaoničko društvo priredilo povodom proslave zeckog oslobođšenja, te sam i sam pri toj svečanosti bio, za to mi dopustite da vam nekoliko riječi o istoj javim.
Desetak dana prije izašao je lijepi program o svečanosti u kom je dato mjesto u ovom cijenjenom listu.
Na svaki način program je bio uredan i odabran, kako o izboru pjesama za pjevanje horom, tako i onih za deklamovanje. No najviše što mi je pažnju privuklo, bila je besjeda, toga dana i predstava „Balkanske Carice“. To me je dvoje najviše zanimalo, pa sa tom sam se mišljenju uveče i uputio dvorani đe se je imala održati svečanost.
Prema rasporedu, najprije došlo govor. Neću se upuštati u ocjenu istoga, samo ću ukratko da bi vrijedno bilo iznijeti ga na javnost, da dopre do širega kruga jer kako po svojoj zamisli tako i po obradi zaslužuju pažnju. Osnova tom govoru je bila; zbližavanje Srba svijeh vjeroispovijesti.
Govornik je na svršetku pozdravljen burnim pljeskom od strane publike. Iz govora su došle deklamacije i pjevanje; a na pošljetku „Balkanska Carica“ (...).
Uzimajući u obzir vrijeme, mjesto, okolnosti i početništvo predstavljača ja mogu s potpunim pravom reći, da je ista predstava ispala vrlo lijepo. Burno pljeskanje, koje je često puta pratilo predstavljače glavnijeh uloga, bio je odziv publike i ocjena njena o tome – ocjena jasna i glasna.
Mogu samo kao stranac zahvaliti svijema sudjelovačima, kao i rediteljima, na redu i miru, kojijem je sve išlo. Ne mogu prećutati, da ne primijetim, kako je išlo. Ne mogu prećutati, da ne primijetim, kako je publike toga večera bilo malo (...).
Žalosno, vaistinu žalosno i prijekorno! Ako je koji od njih nekada zavirio, u neko strano veće pozorište, omalovažavanjem mjesnog želi da pomaže svoje znanje, nauku i veličinu. Pusta sujeta! No to ne treba da valjanom društvu bude prepreka. Takvi mu i ne trebaju.
No da se vratimo na svijetlu stranu, isto sam ovom prilikom primijetio, a to je da su 2/3 publike sačinjavali mjesni Muhamedanci, a kao što sam doznao oni svagda slične pojave prate i posjećuju u najvećoj mjeri. To me je obradovalo, te sam u nekoliko i sa lokalnog značenja poznao cilj besjede te večeri držane. Kao Srbin ja im se ovom prilikom iskreno zahvaljujem, – bratski zahvaljujem! Tako braćo! Naprijed samo! Krv nije voda, a „brat je mio koje vjere bio!“
Prihod te večeri bio je srednji, a kako što je u rasporedu stajalo imao je korist čitaonice. Svršujen sa uvjerenjem, da Zeta napreduje, a daj Bože da i dalje sve bolje napreduje, te da opet u krugu srpskijeh pokrajina zauzme ono mjesto, koje je zauzimala u sjajno doba naše domovine (...).“(Nastaviće se)