U izdanju Kulturnog centra Novog Sada, u ediciji Džepni anagram izašla je nova pjesnička knjiga Selimira Radulovića pod nazivom ,,Senka osmog eona”. Radulović je nedavno za svoj rad ovjenčan i književnom nagradom, „Povelja Morave”. Osim nove knjige i nagrade, povod za razgovor sa znamenitim književnikom i upravnikom Biblioteke Matice Srpske je i nedavni sporazum o saradnji koji je naš sagovornik potpisao sa direktorom Ruske državne biblioteke.
Kako biste nam predstavili svoju novu pjesničku knjigu?
- Moja nova pjesnička knjiga je posvećena tihovateljima što više moljahu nego disahu, što su pustinju i nebo smještali u isto oko. I ona je oslađena medom tihovanja, s vjerom da je Gospod oganj neugasivi koji, u nama, spaljuje sve ono rđavo što dolazi od kušača. I nakon nje se osjećam kao da sam se, iznova, rodio. Stoga sam zahvalan Onome koji mi je dao dar sjećanja da sazdam svijet koji je nestao. U haosu prašine i vihoru zlobe savremenog svijeta, u kojem je dobro postalo sićušno, oskudno i nemoćno, čak su i tkači Božjih tkanja nepriznati i neocijenjeni. Pa, ipak, moja je pjesma zasnovana na vjeri da u vjekovečitom pjesniku struji bujica Božja i da on, istinski, vjeruje da njegove riječi, odnosno, njegove pjesme, osluškuju anđeli. Zahvaljujući toj vjeri ja sam dopuzao do osmog eona i Starca Josifa Isihaste koji su mi omogućili da se nađem na radosnom tragu iznova zapaženog drevnog stanja. Tragajući za vjencima koji su urizničeni u nestarećem i besmrtnom, nisam nudio svoj zakon, već tumačio slova s neba sišla, nisam se ogledao u zemaljskim prilikama i neprilikama, u bojama savremenosti, zagasitim i likujućim, koje su dio svakodnevnog dekora. Sjenka osmog eona je plod saznanja da se savremeni pjesnik, pred djelom Ovidija, Miltona ili Helderlina, osjeća kao onaj što se kitio blagom zemaljskim pred izvorom koji je na sedam usta zlato točio. Stoga je ona ispjevana kao opomena savremenom zanatlijskom pismu – da ne treba saditi drvo, drveta radi, da bi se čupalo, budući da nema ploda od takve gradnje.
Prije desetak dana, na 53. Beogradskim međunarodnim susretima pisaca, uručena vam je, zajedno s poljskim pjesnikom Gžegožem Latušinskim, Povelja Morave. S kakvim osjećanjem ste ponijeli ovu uglednu nagradu?
- Nagrade su, veli Miloš Crnjanski, kao živi pjesak. Dok trepnete, progutaju vas. Na drugoj strani, ima razloga da se nagrada doživljava kao neka vrsta naknadne ovjere onoga što ste uradili – da niste bacali sjeme na kamen nerodni. Kao neka vrsta spasonosnog lijeka za udarce i uboje koje ste primili. Da, makar na tren, krotki i smireni srcem, povjerujete da vam ruke nisu raslabljene, a snaga umanjena. Ali, ni tada, nipošto, nije dobro biti u istom redu za vijence i nagrade s nadmenim nasrtljivcima, sklonim samoumišljanju i samouzdizanju. Od Pavla, i sveg hora njegovog, naučili smo da je svaka plot trava, odnosno, da je sva slava čovjekova kao cvijet livadski i da lanci i šibe mogu biti blistaviji od porfira i krune. Kad osvojite neke godine vjenci i nagrade hitaju ka vama kao pčele na saće. Stoga je neophodno sačuvati odvažnost siromaha i skromnost onoga koji pita. U ikumeni koja je u plamenu moguće je, iz tihe i mirne luke, podsmjevati se svim naletima talasa, ako gledate na ono što se ne vidi, a ne na ono što se vidi. I vjerovati da sudbina savremenog čovjeka nije da sagori u ognju kojega je on uždio. Saglasno tome, neophodno je neprekoračivi egzistencijalni krik savremenog čovjeka preobraziti u tihujući krug duše koji nas vodi dubinama vlastitog bića. Tada će nam se ukazati i prošlo i savremeno obilježje prošlosti. I prošlost i sadašnjost su, zapravo, dio istovremenog poretka (Eliot), pa je neophodno živjeti ne samo u sadašnjosti, već i u prisutnoj prošlosti. Kad imate svijest o neizbežno ucjelinjenom vremenu, a ne o iskidanim (fragmentizovanim) pabircima vremena, da je na početku kraj, a na kraju početak, odnosno, da prošlost i budućnost imaju isto lice, isto biće, isto vrijeme, da se, registrujući istorijske promene smisla, uvijek vraćamo osnovnoj tački smisla, na koji način predmet vaše pažnje može biti makoji narativ o nagradama. I da li je neophodno odgovorati šta je za pjesnika koji, nužno, traga za vertikalom vječnosti, značajnije – nagrada ili dubina i žar srca. Jedan od istočnih otaca, ubjeljenih od podviga, Ava Dorotej veli – ujutru preispituj sebe kako si proveo noć, a uveče kako si proveo dan.
Krajem prošlog mjeseca boravili ste u Moskvi gdje ste s direktorom Ruske državne biblioteke Vladimirom Gnezdilovim potpisali dogovor o saradnji, što je veoma značajno za intenziviranje srpsko-ruskih kulturnih veza?
- Riječ je o sporazumu o razmjeni štampanih izdanja (knjiga, časopisa, novina), ali i o saradnji u obradi, restauraciji i digitalizaciji rukopisa i stare štampane knjige. I ne samo to. Ja sam predložio, mimo ovog dogovora, da se u Novom Sadu osnuje rusko-srpska čitaonica, a u Ruskoj državnoj biblioteci srpsko-ruska čitaonica, što Gnezdilov prihvatio. Saradnja s Ruskom državnom bibliotekom je značajna za nas ne samo zato što je riječ o najvećoj biblioteci u Evropi, i drugoj po veličini u svijetu (46 miliona jedinica), već i zato što nastavljamo tamo gde su stali naši preci – prve knjige Biblioteke Matice srpske, prije skoro dvjesta godina, bile su dar ruske carske države.
M.MILOSAVLjEVIĆ
Istinske veze
Nakon potpisivanja dogovora o saradnji podsjetio sam Gnezdilova na riječi Svetog Petra Cetinjskog, kada ga je, na samrtnom odru, preuzimajući tron, mladi Njegoš pitao za savjet šta da radi – „moli se Bogu i drži se Rusije!” Moj domaćin je, ne trepnuvši, uzvratio – znam, Srbi su jedini narod na svijetu koji kažu: „Bog na nebu, a ruski car na zemlji!” I ova anegdota, na svoj način, svjedoči o dugovječnim istinskim kulturnim (i državnim) vezama između srpskog i ruskog naroda. Ali, i o tome da je, u savremenom svijetu, koji je spolja jedar, a iznutra truležan, dovoljno tako malo da zakoračimo u istinsko polje smisla.
)){kind=small}
