PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Priča o Handžar diviziji, čini se, bila bi nepotpuna i sakata bez još jednog poglavlja koje, može se učiniti na prvi pogled, nema baš direktne veze sa ovom opakom SS formacijom i njenom zločinačkom istorijom. Riječ je o genocidnom zločinu počinjenom u Velici podno Čakora 28. jula 1944. godine, jednom od najsvirepijih i najbestijalnijih, ne samo u istoriji Drugog svjetskog rata.
Već je rečeno da je sastav Handžar divizije, pored muslimana iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, činio i jedan broj Albanaca, uglavnom dobrovoljaca sa Kosova i Metohije i drugih krajeva gdje oni žive. Takođe je, na osnovu svjedočenja pripadnika ove jedinice, naglašeno da su se esesovci-Šiptari u Handžar diviziji isticali svojom brutalnošću, koja je do punog izražaja došla naročito u poznatoj operaciji divizije i njenih vjernih pomagača, nazvanoj „Uskršnje jaje”, pokrenutoj 12. aprila 1944. godine. Za nekoliko dana u ruke okupatora su pali Janja, Donje Trnovo i Ugljevik, a bataljon koji su činil Albanci zaposjeo je Majevicu. Bila je to, međutim, poslednja ofanziva ove jedinice u sastavu Handžar divizije, jer je 17. aprila uslijedila prekomanda i Albanci su stali pod barjak druge, nove SS divizije.
Očigledno zadovoljan iskustvom sa Handžar divizijom, Hitler je početkom 1944. godine odlučio da iz njemačkih logora oslobodi oko 4.000 Šiptara, pripadnika bivše jugoslovenske vojske, koji su zarobljeni i internirani u aprilu 1941. Oni će biti okosnica nove, 21. brdske SS divizije, kojoj je Jozef Gebels dao ime „Skenderbeg”. Jezgro te divizije predstavljali su Albanci koji su se kalili u Handžar diviziji, a pridružiće im se balisti sa Kosova i Metohije i vulnetari, formacije dobrovoljačke milicije u čijim su redovim, pored Albanaca sa Kosmeta bili i muslimani, prevashodno iz Plava i Gusinja.
Uloga glavnokomandujućeg je povjerena Džaferu Devi, ali su i ovdje, naravno, kompletan komandni, oficirski sastav činili Njemci, a u agitaciji za pristupanje ovoj jedinici i u propagiranju njenih borbenih ciljeva i zadataka, dakako, presudnu ulogu je i ovog puta imao nezaobilazni velikomuslimanski ideolog, „veliki jerusalimski muftija” Muhamed Emin el Huseini.
Naravno, u ovoj prilici niti je moguće niti ima potrebe pratiti cio „borbeni put” Skenderbeg divizije – čini se da je dovoljno podsjetiti na ono što je tog julskog dana 1944. godine za manje od tri sata učinila u Velici, podsjetiti na besprimjerni genocid u ovoj pitomoj podčakorskoj dolini, o kojemu se do prije tridesetak godina uglavnom – opet zarad bratstva i jedinstva i mira u kući – ćutalo ili tek u po glasa govorkalo. Tek kad je 1984. godine u centru Velike pobijen mramor za sjećanje na žrtve i na njemu upisane riječi Mihaila Lalića, širom je otvorena i ta grozomorna stranica stradanja pravoslavnog življa na ovim prostorima:
„Nek se zna – poručio je veliki pisac – kako zlikovci iz hitlerovskih divizija Skenderbeg i Princ Eugen 28. jula 1944. godine svirepom zlobom usmrtiše 428 žena, djece i staraca Velike i okoline. Neka ovaj mramor stoji žrtvama na časni spomen, ubicama na sramotu”.
(Kraj)
Velika još čeka punu istinu
Nepobitno je da su tog vrelog julskog dana 1944, prvenstveno pripadnici Skenderbeg divizije i isključivo balisti sa Kosmeta i vulnetari, mahom iz Plava i Gusinja, na najzvjerski način ubili gotovo svakog četvrtog stanovnika Velike; da se ni do danas ne zna tačan broj žrtava (valjda i zato što su cijele porodice istražene pa niko nije ostao da kaže kako je bilo i koga od tada više nije bilo među živima); da taj monstruozni, svirepi zločin još nije zvanično kvalifikovan kao najklasičniji genocid i da se sva imena zlikovaca još nijesu našla makar na zasluženom stubu srama.
Pred tim zapire ljudski razum
Pred pojedinostima veličkog pokolja zapire ljudski razum. Primjera radi, ovdje je tog dana poklano četrnaestoro djece koja su bila mlađa od godinu dana; na najzvjerskiji način je ubijeno osam mladih žena u odmakloj trudnoći, zlikovci su ih žive rasporili i prva svjetlost koju su ugledala njihova nerođena djeca bila je sjaj oštrice noževa pomahnitalih i neobjašnjivom mržnjom i zlobom raspamećenih koljača...