PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Pokolj jevrejskih porodica u Srebreniku takođe je jedna od nebrojenih krvavih stranica iz sumračne istorije 13. muslimanske SS Handžar divizije, ispisanih tokom 1944. godine u sjeveroistočnoj Bosni, Sremu i Posavini.
Riječ je o porodicama šesnaestoro Jevreja, ljekara, koji su u septembru 1941. godine iz Zagreba i nekih mjesta Slavonije došli u Bosnu radi suzbijanja endemskog sifilisa. Stacionirali su se u Tuzli, a sa sobom su doveli i oko 40 članova svojih porodica. Po oslobođenju Tuzle, 2. oktobra 1943. godine, svi su ovi ljekari otišli u partizanske jedinice dok su njihove porodice, uglavnom žene, djeca, a bilo je i nekoliko bolesnih i iznemoglih staraca, sklonjeni po selima Srebrenika, Lukavca i Dobošnice.
„Dolaskom pripadnika 13. SS divizije u te krajeve – kako piše Radivoje Kovačević – članovi jevrejskih porodica bili su izdajom nekih mještana tih sela otkriveni. Njih su 18. aprila 1944. godine SS jedinice sakupile u blizini Srebrenika, u selu Kugama, i 22. aprila nad njima izvršili masakr: sve su ih poklali, izuzev supruge doktora Ede Dajča. Ona je, kada su joj pred očima zaklali sina, pokušala da pobjegne, ali su je ubili iz vatrenog oružja dok je pokušavala da preskoči žičanu ogradu (po oslobođenju, zbog ubistva 22 Jevreja u Tuzli je na smrt osuđeno sedam handžarovaca, dok ih je 31 osuđeno na dugotrajne zatvorske kazne).
Strašna sudbina Srba i ostalih iz Lopara i okoline nije mimoišla ni malu koloniju Karavlaha nastanjenu u ovom prekrasnom podmajevičkom kraju, koja je tu doselila krajem 18. i početkom 19. vijeka. Uoči Drugog svjetskog rata bilo je oko 70 porodica. Prema kazivanju Vide Radojević i njenih sinova, kao i Dragice Niković, čiji su otac i majka tada stradali, u naselje ovih vrijednih i mirnih ljudi jednog prijepodneva banuli su handžarovci... Stradalo ih je ukupno 78.
Majevičko čisto partizansko selo Vakuf uoči rata imalo je 47 domova i oko 265 stanovnika. U pogromu Handžar divizije i njenih satelita u proleće 1944. zvjerski je umoreno 117 stanovnika ovog sela, opet pretežno nejači, a gotovo sve kuće su spaljene.
„Pričali su mi drugovi, koji su došli sa Majevice i Semberije, kakve su nezapamćene zločine tamo činili SS vojnici i četnici. Ja ću ti samo nešto reći o njihovim zločinima u Šekovićima” – zabilježio je Radivoje Kovačević kazivanje Brana Savića, poznatog ratnog rukovodioca, uz Miloša Zekića, jednog od vodećih organizatora ustanka u ovom dijelu Bosne.
– U selima Doli, Čanići i Teper razjareni SS zločinci ubijali su žene, djecu i starce, silovali djevojčice i žene, da bi ih na kraju žive palili u kućama ili štalama. Samo u selu Čanićima ubijeno je 15 djece i 22 žene, a zaklano osmoro djece i pet žena, a zatim su njihova tijela bacana u zapaljene kuće. Djevojčica Joka Žepinjić, iz sela Udbine kod Šekovića, koja je u ratu izgubila oca, majku, dva brata i sestru, pričala mi je kako je uoči Đurđevdana 1944. godine naišla neprijateljska ofanziva i na njihovo selo i kakvo su stradanje preživjeli...
Sjutra: OSTADE MI
SESTRA DA IZGORI
Od Srbina do ustaše i natrag
Radivoje Kovačević je zapisao i zaista nesvakidašnju priču o Srbinu Cviku Boškoviću iz Brusnice, kakvu, valjda samo rat umije da isprede. On je u ljeto 1941. napustio kuću i sa ženom i djecom se preselio u Čelić, gdje je primio islam. Pod imenom Alija, odmah je stavio fes na glavu i postao vrući ustaša. Sa ustašama je ubrzo banuo i u rodnu Brusnicu, zapalio očevu kuću iz koje je prethodno odnio sve što se moglo ponijeti. Otac, sedamdesetogodišnji starac, srećom, na vrijeme je umakao i sklonio se ispred sina i njegove družine a potom živio kod komšija pošto je od njegove kuće ostalo samo zgarište. Cviko–Alija će potom postati glavni navodadžija ustaša u vršenju zločina nad Srbima u Brusnici, Mirosavcima, Lukavici..., a kad su ustašama obrnula kola nizbrdo i kad su Njemci i četnici sklopili sporazum o saradnji, Cviko je opet promijenio kapu i umjesto fesa nastavio šubaru sa kokardom. Naravno, samo ćud nije menjao...