PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Radivoje Kovačević je zapisao i potresno kazivanje tada četrnaestogodišnje Jelke Vasković iz sela Zabrđe, koja je pet dana i pet noći ležala ranjena među mrtvim roditeljima, a spasio je jedan SS vojnik s „ono malo duše”, kako veli Kovačević, koji ju je poveo u bolnicu u Brčkom (preživjela je rat, udala se, izrodila četvoro djece, a vijek je provela u Zabrđu, u onoj istoj kući iz koje su u smrt odvedeni svi njeni najmiliji).
– Bilo je to u drugoj polovini marta 1944. godine. Zapucalo je sa svih strana. Bili su to SS vojnici koji su pred sobom tjerali naše komšije. Sve su nas istjerali iz kuće. Bilo nas je petoro djece, otac i majka.
Istjerali su nas pred zgradu, pod jednu krušku. Koliko se sjećam, bilo nas je oko 40. Majke su držale malu djecu na rukama, a ispred nas su bili postrojeni njemački vojnici sa uperenim puškama. Naredili su nam da legnemo i odmah su otvorili vatru po nama. Od prvog rafala ubijena je moja majka, koja je bila uz mene zbijena sa sestrom koja je tada imala 5 godina. Obadvjema ručicama držala se za skut majčine haljine. Ja sam prva pala, a one preko mene. Pala sam glavom u neku udolinu gdje je bila neka tečnost, voda ili krv – ne znam. Osjećala sam da me guši krv koja je tekla iz tijela strijeljanih.
Kao kroz san čula sam pucnjavu i jauke. Izgubila sam svijest. Kad sam se probudila bio je skoro mrak. Čuli su se glasovi nekoliko vojnika koji su provjeravali da li slučajno ima još neko živ. U mojoj blizini, a svi smo bili u gomili, sinčić Krste Vaskovića, koji je imao 7 godina, bio je ranjen. Molio je SS vojnike da ga ne ubiju. Ubrzo je odjeknuo pucanj i dječiji glas je zamukao.
Kraj mene je ležao mrtav moj stric sa djetetom u naručju starim dvije godine i baš njegova krv me je gušila. Uzela sam njegovu šubaru i koliko-toliko se zaštitila. Nekoliko dana kasnije ponovo su došli SS vojnici. Baš pored mene počeli su kopati rupu. U jednom momentu čula sam kako je neko od onih koji su kopali rupu za mrtve rekao: Aman, ovo je dijete živo? Drugi je odgovorio: Gdje će toliko dana živjeti! Drmali su me za kosu, a ja sam lice pokrila rukama, moleći ih da me ne ubiju. Rekli su da neće. Odnijeli su me u moju kuću, gdje je bio jedan njemački oficir. Tu sam i prenoćila. Ležala sam iscrpljena i izbezumljena u uglu sobe, ulijepljena krvlju. U mene su gledali kao u neko čudovište.
Sjutradan su me zamotali u ćebe, ubacili u vojni kamion i krenuli cestom prema Koraju. Već 7 dana ništa nijesam jela. Tražila sam u Čeliću malo vode, ali mi nijesu dali. Tumač mi reče: Ukoliko se napiješ vode, umrijećeš.
U Čeliću je do mene, na moju nesreću, došao jedan ustaša koji je izvadio pištolj i poveo me iz kuće da me ubije. Na moju sreću, naišao je njemački oficir koji me je dopratio, uzeo me za ruku, poveo i spasio me – sjećala se Vaskovićka.
Pripadnici Handžar divizije posebno su se istakli po bezdušnosti i bestijalnosti u masakriranju ranjenih partizana, koje su, zahvaljujući dojavama zelenokadrovaca, ustaša i četnika, pronalazili i zarobljavali u improvizovanim skloništima i bolnicama širom sjeveroistočne Bosne , Srema i Posavine.
Nakon jedne takve akcije i ubistva grupe partizana iz baze, pohapsili su 218 seljana Jablanice, Mačkovaca, Tobuta, Vukosavaca i Lopara. Doveli su ih u Lopare, gde je, kad je pala noć, „na treći dan pravoslavnog Vaskrsa 1944. godine“, započeo grozomorni pir, prebijanja metalnim šipkama, vješanja o grane stare lipe, a potom – kako je kasnije svjedočio jedan od uhvaćenih krvopija – ako bi ko i preživo sve to, radio je nož...
Sjutra: OCA MI OBJESILI,
MAJKU ZAKLALI
Sudbina Simke Tanasković
Među desetak stanovnika Bukvika koje su handžarovci i četnici – kako piše Radivoje Kovačević – u martu 1944. godine strijeljali u jednom šumarku, pored ostalih su bili i Simka Tanasković i Ilija, Rado i Mara Vuković iz Dubrava. Simka je među prvima pala lakše ranjena. Kasno noću, kada se osvijestila i iskobeljala ispod mrtvih, našla je još u životu teško ranjenog Iliju Vukovića. Nosila ga je na leđima oko kilometar da bi ga spasila. On je, međutim, koji dan kasnije podlegao ranama, a Simku, zajedno sa Radojkom Đurić, uhvatili su četnici i poslije mučenja i maltretiranja, ubili u Srnicama.