PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Priču o oružanoj pobuni u Handžar diviziji, prvoj i jedinoj tog karakera i razmjera u nekoj njemačkoj SS jedinici tokom Drugog svjetskog rata, do danas prate svakovrsne kontroverze. Jedni pokušavaju da taj čin izdignu na pijedestal prvorazrednog antifašizma, drugi da sve obezvrijede i prikažu kao nekakvu prokomunističku ujdurmu koju su zakuvali komunisti i skojevci ubačeni u ovu muslimansku fašističku formaciju s ciljem da je podrivaju i razbijaju iznutra.
Do danas su opstale, traju i najviše su izražene dvije dileme: šta su bili stvarni razlozi i motivi tih mladih ljudi da okrenu oružje protiv svojih „poslodavaca”, njemačkih oficira koji su im komandovali, i kome pripada njihova slava, ko se i s kojim pravom kiti lovorikama onih koji su životom platili taj nesumnjivo ludo hrabri čin pobune protiv mraka nacizma u trenutku kad je on bio u zenitu moći.
Oni kojima je iz nekih razloga stalo da pomrače tu slavu uglavnom to pokušavaju tako što prenaglašeno ističu da su kolovođe pobune bili komunisti, da je takav čin bio nepotreban u jednoj „smjernoj i miroljubivoj” SS jedinici, popunjenoj gotovo isključivo muslimanima iz Bosne i Hercegovine, koji su, bajagi, obukli uniformu i uzeli oružje Vermahta samo zato što su morali ili u želji da nekako sačuvaju glavu i prežive ratni pakao u otadžbini.
Sve rjeđe se kao motiv pobune spominje gnjev tih mladića zbog toga što su dovedeni u Francusku, mimo njihove volje i suprotno obećanjima i garancijama koje su dobili kada su stupili u jedinicu, a posebno njihovo ogorčenje izazvano saznanjem da su njihovi sunarodnici, njihovi najbliži u Bosni i Hercegovini, izloženi stradanjima, ne samo od četnika i partizana, nego i od Njemaca kojima oni tako odano i bez ostatka služe.
Bilo kako bilo, tek i Francuzi i posleratna jugoslovenska komunistička vlast bili su jednodušni da je to bio čin prvorazrednog antifašizma, dostojan divljenja i poštovanja, pa je akterima pobune u Vilfransu podignut pomalo neobičan spomenik. Na mramornoj ploči postavljenoj u slavu onih koji su za stvar antifašizma pali u uniformi i pod oružjem Vermahta, najljućeg protivnika komunizma, zasijala je velika crvena zvijezda petokraka.
Zanimljivo je da je tih pedesetih godina prošlog vijeka kad je otkriven spomenik u Vilfransu, Vanja Radauš, tada već poznati i afirmisani vajar iz Zagreba, uradio i žrtvama ove pobune posvetio jednu vajarsku kompoziciju, ali ona tada nije doprla do francuske – navodno, stvar je stopirala Mitra Mitrović, supruga Milovana Đilasa, tada desne ruke Josipa Boroza Tita, koja je bila svemoćni „kadija” u oblasti kulture i pomno pratila da ne dođe do kakvog ideološkog zastranjivanja.
Nova hrvatska vlast, čim je devedesetih godina prošlog vijeka došlo do hrvatskog osamostaljenja, prisjetila se pobune u Vilfransu i sve vješto iskoristila da izbriše i taj biljeg jugoslovenstva, da i taj „izvor” navrne na svoju vodenicu. Negdje u Rijeci je pronađena stara skulptura Vanje Radauša, odvezena i postavljena u Vilfransu, a kako je to bilo vrijeme sveopšte zapadnoevropske podrške i simpatija prema Hrvatskoj, i ulica kojom su zavjerenici odvedeni na gubilište dobila je ime „Hrvatska avenija”. Sa spomenika je uklonjen podatak da se radilo o Jugoslovenskim antifašistima, kako je prvobitno upisano i umjesto toga naglašeno da se radilo o Hrvatima.
Sjutra: OSTAVLjALI SU KRVAVE TRAGOVE
Himna Handžar divizije
Handžar divizija je imala i svoju himnu. Autor stihova te krvave koračnice nije poznat, a pjevana je uz melodiju „Bombe na London”. Evo nekoliko stihova:
Pjesma ječi, sva se zemlja trese,
SS-vojska stupa roj u roj,
SS-vojska sveti barjak vije.
SS-vojska sve za narod svoj...
U boj smjelo vi SS-junaci.
pokažite domovini put!
Pođite putem slavnih pradjedova
dok ne padne tiran klet i ljut.
svaki rado dat će život svoj...!
Po volji Alaha
Da se stvar ne bi sasvim otela i izmakla kontroli, Hitler je nakon pobune u Handžar diviziji u „igru” ponovo uveo famoznog, „velikog jerusalimskog muftiju”, kako se prenaglašeno predstavljao, Muhamed el Huseini. On se obreo u Francuskoj, posjetio sve jedinice ove divizije i iznova im objasnio i pritvrdio da je po volji Alaka to što čine i da će i on umjeti da cijeni njihovo žrtvovanje za „krvnu braću” Njemce.