PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Krvava oružana pobuna koja je u noći između 17. i 18. septembra 1943. godine izbila u takozvanom Pionirskom bataljonu njemačke Handžar divizije, stacioniranom u francuskom gradiću Vilfrans de Rurže, smatra se jedinom takvom pobunom koja se tokom Drugog svjetskog rata desila u nekoj SS jedinici.
Kolovođa pobune bio je poručnik Ferid Džanić, dvadesetpetogodišnji inžinjer, rodom iz Bihaća, a uz njega u najužem krugu zavjerenika bili su Nikola Vukelić iz Zagreba, Lutvija Dizdarević iz Sarajeva, Eduard Matutinović iz Vinkovaca, a izgleda i Božo Jelenek, rodom odnekud iz Dalmacije. Oni su sa većom grupom pristalica pobune u gluvo doba noći upali u štab bataljona i ubili komandanta Oskara Kirchbauma i još četiri njemačka oficira. Za kratko su preuzeli komandu u jedinici, ali očigledno nijesu imali snage da zaposjednu i cijelo mjesto, odnosno da ostvare plan da cijeli bataljon povedu u brda i pridruže se Francuzima iz pokreta otpora, kako je, po svoj prilici, bilo planirano.
Tu su napravili fatalnu grešku jer su odlučili da probude bataljonskog imama Halima Malkoča, uvjereni, valjda da će naići na njegovu podršku i da će, zahvaljujući njegovom ugledu i uticaju, svakako većem i od samog komandanta bataljona, uspjeti da pridobiju i za sobom okrenu cijelu jedinicu.
Lukavi i oprezni hodža, međutim, nije požurio ni sa podrškom ni sa odbijanjem. Pribrano je mjerkao zajapurene mladiće ogrezle u krv i primijetio da im se trese oružje u rukama – da to nije neka sila pred kojom treba ustuknuti.
Kad su Džanić i drugovi shvatili da ih je podmukli i prepredeni hodža prevario i izdao, već je bilo kasno. Mnogo brojnije hodžine pristalice i zagriženi esesovci brzo su se organizovali, uspostavili kontrolu i u samoj jedinici i na najvažnijim punktovima u gradu, a alarmirali su i komandu divizije koja je odmah uputila jake snage u Vilfrans.
Tako je brzo i efikasno slomljen slabašni otpor pobunjenika, a onda je uslijedila nemilosrdna odmazda. Podaci oko broja onih koji su glavom platili ovu hrabru, ali nedovoljno promišljenu i unaprijed na neuspjeh osuđenu avanturu ni do danas nijesu sasvim usaglašeni. Izvjesno je svakako da su, pored vođe pobune Ferida Džanića i njegovog druga Lutvije Dizdarevića, koji su poginuli u borbi tokom gušenja pobune (navodno ih je lično likvidirao hodža Halim Malkoč, a pojedini hroničari preciziraju da se to desilo na treći dan Ramazana), po kratkom postupku su strijeljana još trinaestorica pobunjenika. Pred streljačkim strojem svojih saboraca i sunarodnika našli su se, Nikola Vukelić, Mujo Alispahić, Meho Memišević, Filip Njimić, Alija Beganović, Mustafa Morić, Sulejman Silajdžić, Jusuf Vučjak, Zemko Banjić, Efraim Basić, Ivan Jurković, Ismet Cefković i Uzeir Mehičić.
Streljanje su izbegli samo Eduard Matutinović i Božo Jelenek. Oni su na vrijeme uspjeli da se izvuku iz obruča i domognu francuskih gerilskih položaja, a do danas se nagađa o njihovim sudbinama, čak i oko toga da li su oba bili uključenu u organizaciju zavjere.
Ipak, najviše nedoumica i nepoznanica, najviše dijametralno suprotnih tvrdnji, ispredeno je u priči o kolovođi pobune Feridu Džaniću. Po jednoj najrasprostranjenijoj i čini se najlogičnijoj i najubjedljivijoj, on je prije Drugog svjetskog rata završio Višu željezničarsku školu u Beogradu, gdje se, po svemu sudeći, i „zarazio” idejama socijalizma i komunizma. Po kapitulaciji Jugoslavije i nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, mobilisan je u domobrane, gdje će dobiti i čin poručnika. Odatle je u novembru 1942. godine prebjegao u partizane, u Osmu krajišku brigadu. Nedugo potom, obreo se u zloglasnom njemačkom zatvoru Beledija u Sarajevu, a čim je u proljeće 1943. godine objavljen proglas o formiranju muslimanske SS divizije i upućen poziv dobrovoljcima da se jave, Džanić je uvidio priliku da se izbavi iz tamnice. Više hroničara ovih događaja tvrdi da su Džanić i još najmanje dvojica kolovođa pobune, bili komunisti koji su se po partijskom zadatku našli u stroju Handžar divizije...
Sjutra: „U BOJ SMJELO,
VI SS-JUNACI...“
Odmazda i počasti
Osim petnaestorice likvidiranih i strijeljanih tokom gušenja pobune, Njemdži su poveli detaljnu i rigoroznu istragu tokom koje je narednih dana, po tvrdnjama više i francuskih i jugoslovenskih istoričara i hroničara, postrijeljano još oko 140 onih za koje je ustanovljeno da su bili u dosluhu sa zavjerenicima, a čak 825 sumnjivih pripadnika ove divizije je uhapšeno i deportovano u njemačke radne logore, dok je i cijela divizija ubrzo povučena iz Francuske u Njemačku, u rejon Šlezije. Šićario je jedino hodža Halim Malkoč koji je za odanost Vermahtu i hrabrost i odlučnost ispoljenu pri gušenju pobune odlikovan gvozdenim krstom, najvišim Hitlerovim vojničkim odličjem, a „promaknut” je i u čin SS poručnika.