PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Kako je prvobitna kampanja za stupanje muslimanskih dobrovoljaca u novoformiranu 13. SS diviziju, poznatiju pod imenom Handžar divizija, dala mršave rezultate i kako se s tim rezultatima nije smjelo izaći pred Hitlera, Gebels i majstori iz njegove propagandne mašinerije su se sjetili čovjeka koji bi mogao presudno pomoći da taj Firerov potez ipak uspije.
Pripreme i odluka o formiranju takve SS divizije poklopili su se sa boravkom velikog jerusalimskog muftije Muhameda Emin El Huseinija u Berlinu, samozvanog vođe svekolikog islama, vatrenog pristalice nacizma i fašizma, ideologa, tvorca i potpisnika tajnog sporazuma islamskih zemalja sa Hitlerom, koji mu je široko otvarao vrata za ostvarenje njegovih osvajačkih planova u Aziji i Africi.
On je u Njemačkoj dočekan sa svim počastima, tim više što je Hitleru zapeo za oko njegov prethodni boravak u Rimu, gdje mu je i Musolini priredio neuobičajeno srdačan doček i dobrodošlicu. Hitler se očigledno pobojao da bi Italijani preko ovog kontroverznog, ali u tom trenutku moćnog i uticajnog islamiste, mogli pridobiti naklonost muslimana pa se postarao da u odnosu prema njemu ode makar korak dalje.
Za početak, vještom i preduzimljivom jerusalimskom muftiji, pored ostalog i predsjedniku Panislamskog kongresa opsjednutom svojom panislamskom vizijom, omogućio je da u Berlinu oformi Centar za okupljanje muslimana radi stvaranja muslimanskih vojnih formacija koje bi, pod njemačkom komandom ratovale protiv snaga antihitlerovske koalicije na svim prostorima koje nastanjuju muslimani.
Sa velikom svitom, koja priliči vjerskom poglavaru za kakvog se on izdavao, El Huseini je banuo najprije u Zagreb u pratnji više njemačkih SS oficira. Tu se, naravno, sastao sa Antem Pavelićem, da bi amortizovao njegov pritajeni otpor Hitlerovom naumu da na tlu NDH formira etnički čistu, muslimansku SS diviziju, a zatim je preko Banjaluke stigao u Sarajevo gdje je pet dana bez počinka ubjeđivao najistaknutije i najuticajnije muslimanske prvake da muslimanima nema spasa bez Hitlerovog kukastog krsta i da su muslimani dužni da u ovim prelomnim istorijskim trenucima pomognu svojoj germanskoj braći po krvi.
Po povratku u Berlin, El Huseini će „raportirati“ Ribentropu, odnosno Hitleru i Himleru, kako je uložio sve snage i autoritet i uspio da „izliječi moralne rane muslimana“ u Bosni i Hercegovini, odnosno Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, oklevetane da su povezani sa komunistima-partizanima, iako su baš oni bili prvi vatreni dobrovoljci, koji su otišli na istočni front da se bore za interese Njemačke. Veliki jerusalimski muftija se pohvalio da je njegova misija uspjela i da se za buduću elitnu njemačku SS diviziju već prijavilo 12.000 dobrovoljaca – muslimana. On pri tom napominje da se mora uvažiti njihovo očekivanje da glavni zadatak ove divizije bude zaštita njihovih porodica i domova, odnosno da ta jedinica ne smije napuštati prostor Bosne i Hercegovine.
Brzo će se, međutim, ispostaviti da Njemci neće ispoštovati ni taj osnovni zahtjev muslimana: divizija je, kako piše akademik Enver Redžić – već u avgustu 1943. godine upućena u južnu Francusku „na vojnu obuku“, što je u startu izazvalo veliko nezadovoljstvo među pripadnicima divizije, jer su se osjetili prevarenim.
Nezadovoljstvo je sve više raslo kako su iz domovine stizali crni glasovi o stradanju njihovih sunarodnika, pa i najbližih, a kulminiralo je kad se pročulo da zločine nad muslimanima čine i Njemci i da stradaju čak i porodice i najbliža rodbina pripadnika Handžar divizije. Tako se, recimo, pročulo za veliki zločin koji je njemačka kaznena ekspedicija, odnosno 7. SS „Prinz Eugen“ divizija, počinila u okoli Rogatice, posebno u muslimanskom selu Sijerci kod Sokoca, gdje su pobili svo stanovništvo.
Biće to varnica i jedan od neposrednih razloga za izbijanje žestoke, krvavo ugušene pobune u ovoj jedinici. Pobuna je izbila u takozvanom Pionirskom bataljonu divizije, smještenom u malom francuskom gradiću Vilfrans de Rurže između Tuluza i Klermon Ferana u noći između 17. i 18 septembra 1943. godine
Sjutra: POBUNA KOMUNISTA U SS DIVIZIJI
Zakletva Hitleru i Paveliću
Amblem Handžar divizije bio je handžar, specifična vrsta sablje, naslonjen na kukasti krs, a svi dobrovoljci i mobilisani su pri stupanju u jedinicu polagali i posebnu zakletvu: „Zaklinjem se Fireru, Adolfu Hitleru, kao vrhovnom zapovjedniku njemačkog Vermahta na odanost i hrabrost. Zavjetujem se Fireru, kao i pretpostavljenima koje on odredi, na poslušnost do smrti. Kunem se Bogom svemogućim da ću hrvatskoj državi i njezinom ovlašćenom predstavniku, poglavniku, uvijek biti odan te da ću uvijek štititi interese hrvatskoga naroda i poštovati hrvatski Ustav i zakone.”