PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Zahvaljujući zauzimanju Stanke Veselinov i njenog muža Žarka, dobio je čitavu kuću, vilu na Dedinju, u Drajzerovoj broj 32. Uživao je da čeprka po bašti, ali se prijateljima žalio na troškove održavanja kuće: „Dobio sam lava na lutriji”.
Neočekivano ga posjećuje Miroslav Krleža. Dugo razgovaraju o ljudima i literaturi. Krajem juna obradovala ga je vijest iz Zagreba: izabran je za dopisnog člana Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti. U obrazloženju koje su potpisali Miroslav Krleža i Marijan Matković kaže se: „Motivirati izbor Veljka Petrovića zapravo je formalnost. Njegovo književno djelo poznato je već pedeset i više godina. Birajući Veljka Petrovića za člana Jugoslovenske akademije, Akademija iskazuje počast aktivnom književniku, koji je tu pažnju već odavno bio zaslužio”.
Narodni muzej mu je 8. septembra 1962. priredio intimni oproštaj. Dejan Medaković, jedan od onih mladih istoričara umjetnosti, član kolektiva Muzeja, koji je 1944. godine dočekao Veljka Petrovića, napisao je u „Politici”: „Umjetničko oko Veljka Petrovića stražarilo je sa podjednakom pažnjom na pređenim putevima likovne poruke kod Srba, kao i nad umjetničkim prelomima koji će se tek dogoditi. Njegovi tekstovi posvećeni istoriji umjetnosti upotpuniće jednog dana svu veličinu njegove lične humanosti. Tek strpljivim radom otkriće se da je taj strasni zaljubljenik srpske kulture gotovo nepogrešivo pogađao u srž naših istinskih likovnih vrijednosti, zadržavajući u svom studijskom pozivu svu skromnost jednog istinskog gospodina”.
A već 9. septembra, otvaranjem izložbe Novaka Radonića, Veljko Petrović se javno oprostio od Narodnog muzeja, a novi upravnik Lazar Trifunović je rekao da je Petrović bio pionir naše nauke o novijoj srpskoj umjetnosti i da je punih osamnaest godina rukovodio radom te kuće. Kao izraz odanosti i ljubavi, Narodni muzej je četvrtu knjigu svog Zbornika posvetio upravo Veljku Petroviću, sa opširnom studijom dr Miodraga Kolarića „Veljko Petrović i istorija naše novije umjetnosti”.
U ediciji „Srpska književnost u sto knjiga”, koja je u štampi, izlaze i dvije knjige izabranih djela Veljka Petrovića (izdavači Matica srpska i Srpska književna zadruga). U Ljetopisu izlaze njegove pjesme. Veljko bilježi: „Eh, kad bih mogao da živim samo od penzije, ništa više ne bih objavljivao već samo umnožavao, u onoliko primjeraka koliko imam prijatelja”. A prijatelja je sve manje.
Početak 1964. godine protiče u obilježavanju osamdesetogodišnjice života Veljka Petrovića. I beogradske i novosadske novine, radio i televizija daju veliki publicitet „paganskoj simfoniji života” ovog pisca. Pitaju ga – koju svoju pjesmu najviše voli. S teškom mukom se odlučuje za pjesme „Usamljeni grm”, „Djelo” i „Nevidljivi izvor”, iz istoimene zbirke.
Čestitke mu upućuju pisci Sovjetskog saveza, a 4. februara, na sam dan rođenja, njegov dom u Drajzerovoj ulici posjećuju i visoki državni rukovodioci Edvard Kardelj, Miloš Minić, Slobodan Penezić Krcun i Rodoljub Čolaković. Zatim dolazi delegacija pisaca Srbije (Dragan Jeremić, Momčilo Milankov i Mladen Oljača), delegacija grada Vršca, zatim Srpske književne zadruge (Sveta Đurić, Jovan Hristić i Dejan Medaković), a sve to prati hrpa čestitki, telegrama i poklona. Sjutradan nove posjete visokih rukovodilaca: Svetozar Vukmanović Tempo, Mijalko Todorović, Dušan Petrović, Đurica Jojkić, Stevan Doronjski, Ivo Andrić, Ilija Đuričić, Radomir Radujkov, Miloš Hadžić, Pavle Maletin, Boško Petrović, Mića Nikolajević, predstavnici rodnog Sombora, a stižu i telegrami Dobrice Cesarića, Draga Ivaniševića i mnogih drugih.
Svi su stigli na poklonjenje pjesniku ravnice. Predsjednik republike mu je poslao telegram. Kolektiv Narodnog muzeja je sačekao da „malo predahne” i 7. februara u predvorju priredio mu prigodnu svečanost – slavljenika je toplim riječima pozdravio upravnik Lazar Trifunović, a nijesu izostali ni pokloni. Srpska akademija nauka i umjetnosti organizovala je 27. februara 1964. akademiju u čast Veljkovog osamdesetog rođendana, a govorili su: Dragan Jeremić, Velibor Gligorić, Bratko Kreft, Jovan Vuković, Mladen Leskovac, Mladen Oljača, Boško Novaković, Miroslav Vaupotić, Meša Selimović, Koce Solunski i Radoslav Rotković – predstavnici svih udruženja i društava pisaca i akademija nauka.
Dopisnik Radio Titograda (danas Podgorica) pita ga o pripovjeci, zašto ju je roman u savremenoj književnosti potisnuo: „Dobra pripovjetka je sušta umjetnost, i nema je mnogo; dobar roman može biti čista publicistika; razrađen, primjerima ilustrovan traktat – a takvih ima napretek u svijetu. Pripovjedačka umjetnost je što i kamerna muzika, zbijena sinteza, i lirike i dramatike i epskog prikazivanja”.
NASTAVIĆE SE)