PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Na kraju obraćanja Muslimana „njegovoj ekselenciji Adolfu Hitleru“, autori famoznog memoranduma, upućenog u Berlin krajem 1942. godine, izložili su kako Njemačka može pomoći i poraditi na spasavanju bosansko-hercegovačkih muslimana.
Pored ostalog, traže da se proširi nadležnost i prostor djelovanja muslimanske legije Muhameda Hadžiefendića iz Tuzle i njeno preimenovanje u „Bosansku stražu“; da se svi Bošnjaci, iz cijele NDH, „osim dobrovoljaca koji se nalaze na Istočnom frontu“, regrutuju i uključe u „Bosansku stražu“, jer „samo Bošnjak može da brani i štiti svoju Bosnu“; naravno, „naoružanje, snabdijevanje, obrazovanje i direktnu kontrolu sprovodila bi njemačka armija“; traži se, konačno, da se na teritoriji Bosne uspostavi političko-administrativna uprava pod imenom „Župa Bosna“, čije bi sjedište bilo u Sarajevu, a imenovanje njenog čelnog čovjeka bilo bi u isključivoj nadležnosti Adolfa Hitlera.
Iako je ovaj akt, izgleda, gotovo anonimno, čak i bez ičijeg ličnog potpisa, dospio na Hitlerov sto, iako na njega nije bilo zvanične reakcije iz Berlina, on očigledno nije ostao bez odjeka. Već u februaru 1943. godine Hajnrih Himler, glavnokomandujući njemačkih SS trupa i šef Gestapoa (sami Njemci su ga, inače, proglasili najvećim masovnim ubicom u istoriji čovječanstva), svakako s direktnim Hitlerovim blagoslovom, naređuje generalu Arturu Flepsu, komandantu 7. SS dobrovoljačke divizije „Princ Eugen“ da na teritoriji NDH formira novu SS diviziju i to isključivo od dobrovoljaca iz redova muslimana Bošnjaka.
„Kroz ovu diviziju – nije Himler krio svoj krajnji cilj – naša je želja da pružimo ruke Muslimanima širom svijeta, čiji je broj trenutno 350 miliona i koji su spremni da se oslobode britanskog kraljevstva”.
Kad je saznao za Hitlerov i Himlerov naum, Ante Pavelić je izrazio načelno odobravanje, iako, iz razumljivih razloga i interesa, nije bio oduševljen takvom idejom, ali je insistirao na tome da se ona zove „SS ustaška divizija Hrvatske“, da njen sastav ne bude jednonacionalan, muslimanski, već opštehrvatski, da komandni jezik bude hrvatski i da njom komanduju hrvatski oficiri; konačno da ona bude dio hrvatskih oružanih snaga.
Kad je Hitler to energično odbio, više nije bilo pogovora i vrdanja i propali su svi Pavelićevi pokušaji da preko njemu veoma naklonjenog i odanog njemačkog povjerenika u Zagrebu Zigfrida Keša ostvari bilo kakav uticaj na formiranje te jedinice, bez njegovog pitanja, a pod njegovim skutom.
Odluka o formiranju 13. SS divizije od muslimana iz Bosne i Hercegovine konačno je donijeta polovinom 1943. godine, a za prvog komandanta postavljen je pukovnik Herbert fon Obvurcer. Po nekim podacima, u prvobitnim planovima se računalo na mobilizaciju 46.000 dobrovoljaca za ovu diviziju, ali se brzo pokazalo da će odziv ipak biti znatno manji od očekivanog i onog koji su obećavali zajapureni pobornici bosansko-hercegovačke (čitaj muslimanske) autonomije, i da, ipak, nema toliko onih koji će se pojagmiti da obuku uniformu vojske Vermahta i late se njemačkog oružja.
A kad su i iz sabirnih, regrutnih centara počeli da stižu nimalo ohrabrujući izvještaji o broju dobrovoljaca, Njemci su pokušali i prisilnu mobilizaciju. Tako su, na primjer, jednog dana upali u krcatu travničku džamiju za vrijeme bogosluženja i poveli sve one za koje su procijenili da mogu biti vojnici novoformirane divizije. Kako nema braka bez ljubavi i kako je svaka sila, pa i njemačka, za vremena, ispostavilo se da ni prisilna mobilizacija neće donijeti rezultat jer je najveći broj tako regrutovanih u prvoj prilici skinuo njemačku uniformu, bacio oružje i klisnuo glavom bez obzira, bilo u neku od muslimanskih formacija na terenu, bilo u partizane. Slično se događalo i sa pripadnicima Hadžiefendićeve legije, „zelenokadrovaca“ i ostalih muslimanskih formacija na koje se računalo kao na sigurnu bazu Handžar divizije.
Sjutra: MUFTIJIN
NACISTIČKI POZDRAV
Plavi Bošnjaci i crni Srbi i Hrvati
Tvorci već rečenog „pisma“, pored ostalog, objašnjavaju Hitleru da su njihovi preci Bošnjaci „Slavene pod imenom Srba i Hrvata“ „primili kao radnike na svojim posjedima“:
„U duhovnim i antropološkim osobinama do danas su se održale razlike između nas Bošnjaka i slavenskih naroda, Srba i Hrvata – ističu autori memoranduma – 90 odsto Bošnjaka imaju tanku, plavu kosu, plave oči i svijetlu boju kože, 80 odsto Srba i Hrvata imaju gustu crnu kosu, crne oči i tamnu boju kože. Bošnjaci su poznati kao ljudi otvorenog karaktera, dok su Slaveni skloni da budu potčinjeni“.